Ja sam Lana Kovačević, dvadesetogodišnja djevojka iz malog slavonskog sela. Onog dana kad sam svom dečku Kristijanu rekla da sam trudna, sve se promijenilo — ostavio me bez riječi, srama i nade. Moja priča je borba protiv osude, siromaštva i samoće, u nadi da pronađem snagu koju nisam znala da imam.
Zovem se Marija i imam 67 godina. Ovo je moja priča o borbi protiv samoće, o tome kako su molitva i vjera u Bog dali smisao mojim danima kad je sve izgledalo izgubljeno. Ponekad se pitam je li sama samoća kazna ili prilika za novi početak.
Ja sam Zorica. Nakon što me snaha zamolila da više ne dolazim na nedjeljne ručkove, ostala sam sama sa svojim mislima i bolom zbog izgubljene obiteljske tradicije. Sada se pitam imam li još uvijek mjesto u životu svoga sina i što uopće znači biti majka kad tvoj dom više nije potreban.
Dok stojim na hladnome pločniku, gledam kako Tomislav nosi posljednju kutiju iz našeg stana. Osjećam se prazno i izdano, ali negdje duboko znam da napokon moram upoznati samu sebe. Ovo je moja priča o gubitku, samoći, ali i o snazi koja nastaje kada misliš da ništa više nemaš.
Priča je o mojem iskustvu s usamljenom susjedom gospođom Verom, kojoj sam dvije godine svakodnevno nosila hranu. Nakon što je preminula, ono što sam pronašla u njezinom krevetu zauvijek mi je promijenilo mišljenje o samoći i bliskosti među ljudima. Ta spoznaja me duboko potresla, ali i naučila važnosti razumijevanja tuđe tišine.
Preseljenje u Zagreb s mužem trebalo je biti novi početak, daleko od obiteljskih problema. No, jedan neočekivani poziv iz rodnog Mostara sve je promijenio i natjerao me da preispitam svoje odluke. Ovo je moja priča o samoći, obitelji i izborima koji bole.
Zovem se Ana. Moj muž Ivan me napustio jedne obične večeri, a umjesto da potonem u očaj, osjetila sam olakšanje. Ovo je priča o samoći, obiteljskim sukobima i traženju sebe u svakodnevnoj rutini.
