Snaga vjere: Moj put kroz samoću nakon što su me djeca zaboravila

„Dokle mislite da ću biti sama?“, viknula sam na prazan hodnik, čujući kako mi glas odzvanja između starih tapeta i mirisom naftalina prožetih ormara. Polako sam sjeo za stol kraj prozora, pogledala prema kišnom nebu iznad Sarajeva i po tko zna koji put pokušala shvatiti gdje sam pogriješila. Mjesecima već, taj nedjeljni ručak za četvero, a sjedi samo jedna tanjurača. Ivana mi nije pisala mjesecima. Iva živi u Zagrebu, kao da joj Novi Zagreb više znači od svega što sam joj dala. Edin je uvijek previše zaposlen. Svi moji razgovori završavaju automatom: „Izvinite, korisnik trenutno nije dostupan.“

Moj muž, blagi, tihi Božo, otišao je prije sedam godina, a od tada sam naučila živjeti sa šaptom njegove odsutnosti. Sjećanja na smijeh za stolom pretvorila su se u tihe razgovore sa Svecima na zidu. Sjećam se dana kad su djeca posljednji put bila sva ovdje: sjećam se okusa juhe, podgrijanog hljeba, onog žamora, svađa oko daljinskog i mog vječitog povika: „Nemojte vi meni udarati po stolu dok je ručak!“ Sada, kad samoća postane preteška, uzmem krunicu koja mi je ostala od mame i molim za njihovo zdravlje, iako nisam sigurna vjeruju li još uopće u nešto više iznad vlastite karijere i ‘uspjeha.’

Nedavno sam srela staru prijateljicu Azru na pijaci. „Marija, ti si mi sve mršavija, što ti je?“ pružila mi je ruku preko stola dok sam birala paradajz. Nisam znala odakle da počnem. „Djeca su me zaboravila, Azra, kao da sam kartonska kutija u podrumu. A nekad su me grlili, trčali mi u zagrljaj.“ Podigla mi je pogled, oči joj se orosiše. „Svi prolazimo kroz to, bona. Nisi sama. Znaš šta ja radim? Namažem kruh pa zovem unuče na kameru. Neće doći, ali se nasmijem kad ga vidim. A i ti možeš pokušat’…“

Te noći, kad je tuga navalila jače nego inače, otvorila sam stari ormarić, izvukla album s fotografijama i stala pred ikonu. „Bože moj, daj mi snage. Ti koji sve znaš, daj im da se sjete majke koja ih je rodila u najtežim godinama rata, koja je kuhala na šporetu na drva dok su granate padale!“ Prvi put sam plakala bez srama, pustila suzama da obrišu šutnju između četiri zida. Nikada nisam mislila da će ovo biti moja starost, nikada nisam željela postati ona teta s klupa u parku, koja čeka kap tuge samo da osjeti da je još živa.

Molitva je postala moj trenutak smirenja. Zamišljam srcem da sam opet okružena svojim dragima, da Ivana dolazi iz Banja Luke, Edin šalje poruku: „Majko, dolazim u subotu. Napravi pitu.“ Dovoljno da preživim još jedan dan. U crkvi me svi znaju, ali nitko ne zna pravo moje srce. Fra Josip je jednom pitao: „Kako ste, Marija?“ Lagala sam, rekla sam da sam dobro. Nije pitao drugi put; valjda je i on znao odgovor. Samo me diskretno tapšao po ramenu kad bih se rasplakala na pjesmu „Naš Bog je moćan Bog.“

Sjećam se dana kad sam odlučila razbiti tu tišinu. Pripremila sam kolače, upalila svijeće, napravila kafu za troje, pa sjela kraj prozora i čekala. Nitko nije došao. Nazvala sam Ivanu, tik tak, zvoni. „Halo Mama… Zovi kasnije, sad sam u gužvi.“ U pozadini sam čula dijete, moj unuk. Nisam ga ni upoznala. Prekinulo se. Možda sam bila naporna, ali zar se stara majka smije sramiti što želi čuti glas svog djeteta?

Jedan dan sunca, iza nedjeljnog mise, crkva je bila puna svjetla. Sjela sam na klupu, gledala kroz olinjale ruke i odlučila ne plakati više. Prilazila je mala djevojčica, možda unuka one Nade iz susjedstva. Pogledala me velikim očima i upitala: „Bako, zašto si sama?“ Nisam znala što da odgovorim. „Bako, hoćeš da ti nacrtam sunce?“ Nasmijala sam se prvi put nakon mnogo mjeseci. Možda sam tu, upravo zato, da nekome budem sunce, kad već nisam svojoj djeci.

Iskrena istina je da je najteže priznati kako osjećaš da te vlastita krv zaboravlja. I kako ponekad nemaš snage ni disati, ali molitva postane jedina ruka koja ti ostaje. Zbog nje ustanem svakog jutra, prođem kroz kuću i šaljem blagoslove onima koji ni ne znaju da i dalje žive u mom srcu. Biti majka nije prestalo kad su vrata zalupila iza njih. Svaka moja bora, svaki dodir hladnog jastuka govori mi da nikome nisam više prioritet, ali još vjerujem da Bog šalje svjetla čak i kroz zatvorene prozore.

Mnogi misle kako je starost samo broj i da je sve lakše kad je život iza tebe. Nitko ti ne kaže da je to vrijeme kad srce najviše boli. Na televiziji gledam vijesti, ratovi, krize, glad, pa pomislim koliko su generacije prije mene plakale za svojim mladima. Za sve one bake u Dalmaciji i majke u Bosni, koje šalju kutije, čekaju telefonski poziv subotom, pričaju same sa zidovima. Više nismo tema, osim kad netko umre. Kad sam pogrebni zvon zavijori ulicom, svi pođu, izmisle kakvu lijepu riječ, a dok si živ, rijetko ko navrati na kafu.

Nedavno sam upoznala Ljubu iz Bugojna na hodočašću u Međugorje. Plakala je u autobusu, držala sliku svoje unuke. „Nikad me neće zvati bako, uvijek sam Ljuba. Ali vidiš, Bog me doveo do tebe. I to je čudo.“ Popile smo zajedno rakiju pred župnom crkvom i smijale se sopstvenoj samoći. Možda nismo dobile unuke kakve smo zamišljale, ali dobile smo jedna drugu. Žene koje se prepoznaju u tišini pogleda.

Sada, kad se vratim s pijace, sjednem uz prozor i gledam djecu iz ulice kako trče. Svako malo izmolim jednu Zdravomariju, pošaljem sebi osmijeh u ogledalu. Nakon svih oluja, shvatila sam samo ovo: vjera je nada kad nemaš ništa drugo. Može li čovjek pronaći sreću baš u trenutku kad misli da ga je život potpuno zanemario?

Hoće li se moja djeca sjetiti majke prije nego što bude kasno? Pišete li vi vašima, grlite li ih kad vam je teško?