Deseto dijete: Između očekivanja i vlastitih snova

„Ako ovaj put ne bude sin, Jasmina, šta ćemo onda?“ Svekrva stoji naslonjena na kuhinjski dovratak, glas joj je tvrd, ali oči neumoljivo usmjerene na moj stomak, otprilike već sedmi mjesec. Muž, Edin, šuti, ali vidim kako steže šaku i ne podiže pogled sa stola. Zrak u kuhinji postao je gostiji od mirisa luka koji sam upravo prepržila za ručak.

Ne brojim više koliko sam puta čula to pitanje otkako sam nakon pete kćeri nastavila redati trudnoće kao da izbacujem kuglice lota, nadajući se jednom dobitku. Sada, dok sjedim na rubu stolice, osjećam se manjom nego ikad. Niko ne spominje moje ime bez tog nastavka: žena koja nije rodila sina. Čak su i susjede počele izbjegavati razgovor o mojoj trudnoći, možda iz sažaljenja, možda iz puste radoznalosti.

Prošle zime, nakon što sam rodila Amilu, devetu kćer, ležala sam u bolnici i gledala kroz prozor. Snijeg je prekrivao dvorišta tuzlanskih zgrada. Svi su mi čestitali, ali su mi očima govorili suprotno. Kada je Edin došao, donio mi je narukvicu. Sedefasta, sa plavim koncem. „Za sljedeći put, za sreću,“ šapnuo mi je. Nisam imala snage da mu odgovorim. Samo sam stisnula narukvicu među prstima i pustila suzu. Svekrva nije ni došla.

U toj tišini sam prvi put počela pitati sebe: tko sam ja kad nisam majka, kad nisam žena koja je odgojila sina? Zvali su me vrijednom, skromnom, trpeljivom. Nitko nije pitao volim li peći pitu svakog jutra, ili bi radije čitala knjigu u miru dok vani pada kiša.

Kad sam Edinu jednom naglas izgovorila, dok su se kćeri igrale u sobi: „Šta ako opet rodim curicu?“ izgovor je pao u prostoriji kao kamen kroz staklo. Pogledao me dugo, kao da odmjerava, pa promrsio: „Nema veze. Samo da bude zdrava.“ Ali znam da laže, kao što ja lažem kad se smiješim i kažem da mi je svejedno.

Tih dana nisam spavala. Trbuh mi je rastao, ali i tjeskoba. Oko mene su svi pričali o pripremama za bebu, o posteljinama s plavim detaljima, o imenima: Adnan, Haris, Tarik. Kuhinja je bila prepuna žena, rodbine koja je prosipala savjete i mudrosti. „Sad će Allah dat sina, sigurno“, rekla je strina Zehra, mašući kahvom iznad stola. Meni su ruke drhtale dok sam skupljala tanjire. Najviše sam se bojala tog pogleda, trenutka kad ću možda reći: „Opet djevojčica.“

Majka mi je rekla jednom, dok sam joj prala noge kao djetetu: „Nemoj da te slome, Jasmina. Nije to tvoje ni krivo ni pravo.“ Ali nije stala uz mene kad je trebalo. Samo je gledala u pod dok su očevi i muževi odlučivali kada i koliko ću rađati. Nikad nije rekla tati stop. Ni meni, ni sebi.

Jedne noći sanjala sam sebe, ali nisam imala lice. Iz mene su izlazile curice, jedna za drugom, sve identične odjevene u bijelo i plavo, a posljednja, ona najmanja, zaustavila se i šapnula: „Mama, zar me ne voliš zato što sam žensko?“ Probudio me znoj, drhtavica, suze. Gledala sam Edina, leđa mu okrenuta, a ja sam samo stisnula jastuk.

Sa kćerima sam bila blaga, ali nikad nisam imala vremena za sebe. Hana voli crtanje, Lamija se skriva s knjigom pod jastukom kad misli da ne gledam, Amila, najmlađa, pruža mi ruke svako jutro i gura mi kosu iz lica. Gledam ih, sve svoje princeze, i srce mi se stegne. Šta će njih čekati? Hoće li one biti samo materice koje broje do sina? Pokušavam im pričati da su vrijede, da su pametne, ali kad Edin podigne glas i kaže: „Dosta igre, treba raditi,“ učim ih poslušnosti, iako bih najradije vrisnula da bježe.

Jednog popodneva, najsvjetliji trenutak me snađe: Lamija mi priđe, stavi svoju malu ruku na moj stomak i šapne: „Nadam se da ću opet imati sestru.“ Prvi put osjetih nadu. Možda nije grijeh željeti ono što imam.

Porodični ručkovi postali su borbe. Svekrva bi uvijek započela: „Eto, ako bude sina, naći ćemo joj kuma odmah, domaćina treba.“ Nitko ni ne primjećuje moje umorne oči, bol u leđima, ni suze koje obrišem kad se okrenem. Djeca su uvijek dobra, ali stalno čujem svoju malu vojsku curica kako šapuće: „Mama, hajde se nasmij.“

Večer prije nego ću u bolnicu, Edin sjedi kraj mene. Prvi put mi dodiruje lice nježno, kao na početku, kad smo još znali raspravljati o filmovima, kad nismo brojali djecu i brige. Kaže: „Jasmina, šta ti želiš?“ U meni se otvara bezdan. Odjednom želim reći – želim svoju knjigu, želim svoje vrijeme, želim biti nešto drugo osim majka. Umjesto toga, progutam knedlu i ponovim naučeni odgovor: „Samo da je zdravo.“

Kad stignem u bolnicu, medicinska sestra s osmijehom kaže: „Vidim, deseta? Svaka čast, kraljice.“ Ali iza toga čujem samo šaptanje iz prošlosti, sve one glasove koji mi nisu dali da budem ništa osim majke. U rađaoni brojim dahove, svaka kontrakcija je pitanje: hoće li ovaj put vrijediti više? Jedva čujem plač. Liječnik kaže: „Curica, prekrasna.“ Nekako osjetim olakšanje i tugu, sve u jednom. Držim dijete, srce mi lupa. Zašto se osjećam kao da sam opet podbacila?

Kad me Edin dođe posjetiti, utihne kad čuje vijest. Nema čestitke na usnama. Samo pogleda dijete i mene. Ne kaže ništa. A ja šutke držim svoju curicu, osjećajući kako mi se glas vraća negdje iz dubine: „Dobro došla, moja snago, moja budućnosti.“

Zar sam stvarno pogriješila što sam željela biti više od toga da rodim sina? Hoće li ikad iko vidjeti mene iza svih mojih kćeri?