Majka pod oblačnim nebom Zagreba: Jesam li dovoljno dobra?

“Ne možeš ti, Vida, tako. Pogledaj kako ti izgleda kuća! Djeca su ti opet bosonoga po podu, a ručak nije ni na stolu!” grmila je mama Mara, zabijajući još jedan čavao u moju ionako poljuljanu sigurnost. Stajala sam na sredini male kuhinje, stare pločice pod nogama, između hladnjaka koji je brujao i Mirne, najmlađe kćerkice koja mi se zavukla pod suknju. Još uvijek sam nosila trenirku jer nisam stigla ni skinuti pidžamu, a kroz prljav prozor polako se probijalo zimsko jutro, sivilo na sivilo.

Nikola i Tin jurili su po hodniku, galameći zbog nekakve glupe sličice za album, a Katarina je šutjela za stolom, bockajući kašu vilicom. “Katarina, molim te – barem ti pojedi nešto…” tiho sam zamolila. Pogledala me svojim tamnim očima, i na trenutak sam pomislila da je osjetila moju nemoć. Ili se samo naučila ne reagirati.

Mama Mara je stajala uz sudoper, ruku prekriženih preko prsa. “Znaš što, Vida? Kad sam ja bila tvoja godina, već sam znala sve o redu. I tvoje djece. A ti, stalno neka drama. Muž ti više u birtiji nego kod kuće. Što ti to znači?”

Progutala sam riječi, a kroz glavu mi je provejavalo: ako odgovaram, ispadam nezahvalna. Ako šutim, ispada da sam loša majka. Niti jednog trenutka nisam mogla zaboraviti kredite koji vise nad glavom, niti zadnje papire iz pošte – još jedna opomena za struju. Još jedno udisanje na knap prije nego dođe plava koverta.

Zvuk zvona na vratima prekinuo je napetost. Dušan, moj muž, ušao je s mirisom dima i rakije oko sebe. “E, jeste pojeli?” pitao je, ušavši bezvoljno. Nisam odgovorila. Mama Mara je sagnula glavu, ali značajno pogledala prema meni. “Eto ti ga. Opet ćeš ti sve sama. A znaš što? Nisi ti to birala pametno!”

Noćima nisam spavala. Slušala sam tiho disanje svoje djece i Dušano hrkanje iz dnevne sobe. Moja soba, moje utočište, bila je zapravo nekakav improvizirani krevet na rasklapanje, s poderanim pokrivačem, ali ovdje sam bar mogla sama s mislima. Srce mi se slamao svaki put kad se Mirna probudi zbog loših snova, pa mi šaptom kaže: “Mama, ne daj da tata viče.” Nije znala da tata više ni ne viče. Samo šuti. Sve češće izostaje.

Taj osjećaj, da me svi gledaju kao promašaj, teško mi je pao. Svekrva mi je znala govoriti: “Vida, nikad nisi bila materijal za mamu.” Vjerovala sam, barem na početku, da će jednog dana sve ovo proći – da će biti lakše, da će Dušan pronaći bolji posao, da će djeca jednog dana reći: “Mama, hvala ti na svemu.”

Prošla je još jedna zimska noć, a ja sam sjedila za prozorom, promatrala blato ispred zgrade u Trnskom. Između kapi kiše vidjela sam odraz vlastitog lica. Ispod umorne kože još uvijek sam bila Vida – ona cura koja je htjela nešto više. Odjednom, škripanje kvake, pa Mirna dolazi tiho do mene. “Mama?” “Što je, ljubavi?” “Hoćeš mi obući čarape kad se probudim?”

Ta dječja molba bila je veća od svih „savjeta” moje mame. Bilo je i dana kad nisam imala što staviti na stol. Tada bih, kao da sam još dijete, stiskala čelo i ponavljala isto: važna je toplina. U trenucima najveće tuge zamislim Katu, Mirnu, Nikolu i Tina zajedno, kako se, unatoč svemu, smiju. To mi daje snagu. Ipak, uvijek se vratim onom što bolo najviše – večerima kad ostanem sama sa sobom, a u meni odzvanja: “Nisi ti za ništa, Vida.”

Sjećam se dana kad sam prvi put priznala Katarini koliko se bojim. “Znaš, Katice, ponekad mislim da nisam dovoljno dobra,” rekla sam joj, a ona je slegnula ramenima kao da ima četrdeset, a ne četrnaest godina. “Ma pusti, mama, svi smo mi za nešto dobri. Ti barem voliš.” Rasplakala sam se pred njom prvi put. Bila je uz mene tiho, bez riječi, ali tada sam znala da nisam sasvim izgubljena.

Sve to vrijeme, mama Mara nije popuštala, uvijek ista tema: “Zašto nisi više kao sestra ti, Matija? Gledaš nju – uredan stan, sređena djeca, muž joj sve donosi doma. Ona zna što treba, a ti… Nikad ne naučiš.” Mrzila sam način na koji uspoređuje. Mrzila sam što zbog toga sramim sama sebe, što zbog toga ponekad zavaram pogled ispred susjeda kad idemo kroz haustor. “Pa nisi ti jedina koja nema na bacanje. Pogledaj što imaš, pa zahvaljuj,” znala bi reći.“Jednom kad mene ne bude, vidjet ćeš kako je teško.”

Najteže mi pada što želim najbolje, ali mi stalno izmiče. Imam dane kada ne mogu više, kada mi riječi zapnu u grlu, kada se osjećam kao najgora verzija mame – ona kojoj stalno prijete društvo, susjedi, rodbina. A najviše sama sebi.

Jedne subote, vraćajući se s placa, u parku sam srela staru poznanicu iz škole, Samiru. Sjedila je na klupi i gledala dvojicu svojih sinova. “Vidaaaa, gdje si nestala?” zagrlila me. Smijale smo se, kratko, pa ona šapnu: “I kod mene kaos, ali bitno da smo žive. Nitko ne zna što nosimo na leđima, je li?” Pogledala sam je, znajući da ni ona nema oca djece više kod kuće. Razumjele smo se bez riječi.

Bilo je to prvi put te zime da sam osjetila mrvu olakšanja. Možda je i uspjeh to što sutra opet ustajem istom snagom, što svojoj djeci obuvam te šuplje čarapice i znam da ljubav koju im dajem, makar nije najtoplija kuća i najviše novca, vrijedi više od svega što se može kupiti. Možda. A možda i griješim, možda mojoj mami Mara nešto ipak bolje zna.

Kad djeca zaspu, a u stanu ostane samo brujanje perilice i muževljev tihi uzdah iz dnevne, pitam se: je li dovoljno što dajem, ili ću zauvijek ostati ona koja nije bila ‘dovoljno dobra’? Možda vi znate – kako znati da ste baš vi pravi roditelj, i jeste li se ikad tako osjećali?