Nikada nisam mislila da ću jedne noći bježati iz vlastitog doma s dvoje djece pod rukom i u panici kucati na vrata najbolje prijateljice. Te iste noći, kad sam bila najranjivija, iznevjerili su me i prijatelji i obitelj. Ovo je moj vapaj za podrškom i razumijevanjem u društvu koje prečesto žmiri na nečiju bol.
Nikada nisam mislila da ću jednog dana spakirati kofere i pobjeći iz vlastitog doma. Ali kad sam shvatila da sam postala nevidljiva u vlastitom životu, više nisam imala izbora. Danas se pitam – može li žena zaista biti sretna ako nitko ne vidi njenu bol?
Nikada nisam vjerovala da će moj život doći do tačke gdje moram glumiti mrtvu da bih preživjela. Moje ime je Marija Kovačević, imam 54 godine, i ovo je priča o godinama straha, šutnje i konačno – o hrabrosti da pobjegnem iz vlastitog doma. Želim podijeliti svoju priču kako bih ohrabrila sve žene koje se osjećaju zarobljeno i same.
