Ostavio me u devetom mjesecu trudnoće. Nakon tri godine vratio se i molio za oprost.
„Ne možeš to sada napraviti, Edina… Molim te, razmisli još jednom!“ Glas moje najstarije sestre Samre tresao se od zabrinutosti, dok sam sjedila na rubu kreveta s bocom vode, gledajući kroz prozor vlažne, zimske sarajevske večeri. „Moram, Samra. Moram ga pustiti da ode ako on to želi. Nisam ja ta koja ga može zadržati. Ako me ne može voljeti sad, kad nosim njegovo dijete, neće nikad.“ Srce mi je doslovno udaralo o rebra. Nisam imala snage ni suze više.
Eldar je tek izašao, ostavivši ključ na stolu, bez pozdrava, bez zagrljaja, kao da sam mu ja prolaznica. Deveti mjesec trudnoće. Obećao mi je cijeli svijet, život iz bajke, sigurnost i obitelj, a onda… čim je postalo teško, čim sam trebala najviše, odustao je. “Ti ne razumiješ koliko je meni teško. Ovo dijete… posao… pritisak… Ne mogu disati!” Čula sam ga tog popodneva, pred odlazak, kad je malim kovčegom prošao kroz hodnik. Zastao je na sekundu. “Nemoj mi zamjeriti, molim te. Bolje ovako.” Samra je dojurila s drugim kraja grada čim sam joj javila. Cijeli stan je mirisao na nesigurnost, zrak je bio težak. Bila sam na rubu.
Porod je došao iznenada. Nisam imala ni snage ni pomoći – osim Samre i mame, koje su me požrtvovno nosile kroz sate boli. Sin – Adnan – rodio se u hladnoj, snježnoj noći, kad su ispod prozora dežurali taksisti i gubili strpljenje od čekanja snijega. Plakao je kad se rodio, kao da zna što ga čeka.
Godine su prolazile sporo. Stalno sam mislila kako će Adnanu nedostajati otac. Svako slavlje, svaka rođendanska svijeća bila je podsjetnik na ono što mi je život uzeo. Zaposlila sam se u lokalnoj pekari, dolazila kući naveče, išla na roditeljske sastanke sama. Često me djeca pitala: “Zašto Adnana uvijek dovodiš ti, gdje je njegov tata?” Nisam znala odgovoriti. Samra je uvijek govorila: “Ti si uzdanica ove kuće. Ne treba ti niko osim Adnana i nas.” Jesam li joj vjerovala? Nisam uvijek. Milion puta sam, kad bi svi zaspali, plakala u mraku, razmišljajući jesam li dovoljna kao majka i otac.
Moja mama je, naravno, imala svoje mišljenje. “Muškarac koji ode kad ti je najgore, nije muškarac.”, znala je reći, kiselo zureći u stare fotografije s našeg vjenčanja koje sam još uvijek čuvala, kao da su vrijedile manje svakim novim danom. “Dobro je što ideš dalje!”
Ali svakog jutra, ustajala sam s mislima o tome kako ću danas preživjeti i nasmijati svog dječaka. Postala sam jača nego što sam vjerovala da mogu biti, iako svaki osmijeh malog Adnana u meni je budio čežnju i tugu – on bi povremeno pitao: “Mama, hoće tata ikad doći po mene?” Nisam znala, uvijek sam izbjegavala direktan odgovor. “Tata te voli, ali ne može biti s nama sada.”
Kad su prošle tri godine, mislim da sam se pomirila sa svime. Naučila sam živjeti s pola srca. Pravila sam adventske vijence, učila Adnana da vezuje pertle, gledala sam ga kako raste bez oca. A onda, jedne kišne sarajevske večeri, kada sam mislila da je malo stvari na ovom svijetu koje me mogu šokirati, začulo se kucanje na vratima. Otvorila sam rezignirano, misleći da je Samra ili susjeda iz donjeg stana. A pred vratima – Eldar.
Isti onaj Eldar koji je otišao kad sam ga trebala najviše, ali sada potpuno drugačiji. Držao je ruže i neku zgužvanu torbu. Pogled mu je bio slomljen.
“Edina, molim te, možeš li barem pričati sa mnom? Znam, sve sam upropastio, ali… tri godine živim svaki dan s krivnjom. Bio sam kukavica. Nisam mogao podnijeti pritisak. Oprosti mi. Zbog Adnana. Zbog nas. Molim te…”
Srce mi je opet skočilo. Tresla sam se, osjećala tihu mržnju, ali i neku davno zaboravljenu nježnost. Sjetila sam se svih onih noći kad sam tiho molila da mu mogu reći sve što osjećam. A sad kad je stajao predamnom – nisam imala riječi. Majka je, sa vrata, mrko gledala. Samra je izašla iz kuhinje i samo prošištala: “Nemaš obraza, Eldare.”
Sjeli smo, Adnan je gledao zbunjeno, držeći se za moju ruku.
“Da bar mogu vratiti vrijeme…
Da bar… Hoću da budete opet moja porodica…” govorio je Eldar tiho, “Napravit ću sve. Zaposlio sam se, radio sam na sebi, išao kod psihologa, ali ne mogu bez vas. Želim da Adnan ima oca. I da ti imaš muža kakvog zaslužuješ, onakvog kakav sam trebao biti…”
Zagledala sam se kroz prozor. Sarajevske ulice su blistale od svjetlosti auta, sve je bilo isto, ali moje srce više nije kucalo isto. Kako da oprostim ono što mi je bilo nezamislivo? Može li se ispraviti izdaja u koju je upisan svaki pogled, svaka noć kad sam ga trebala, a njega nije bilo?
Mama je uzela Adnana za ruku i tiho odvela van. Samra je šutjela. Eldar je sjedio s glavom pognutom, očiju punih suza.
„Eldare“, izgovorila sam najzad, glasom promuklim od tolikih godina tuge, „da li misliš da se rane mogu zaliječiti samo tako? Da će Adnan zaboraviti tri godine bez tebe? Tebe nije bilo kad sam trebala pomoć, ljubav, podršku… Ti si bio moj strah, a ne oslonac. Kako sad da budem sigurna da nećeš opet otići?“
Zavladao je muk. Samra tiho uzdahnu, Eldar me pogleda, kao dijete. Nikad nisam vidjela više tuge u njegovim očima.
Sutradan, nakon besana noći, gledala sam Adnana kako spava. Šapatom sam ga pitala, iako me nije mogao čuti: “Hoću li biti sebična ako ne dopustim tati da se vrati? Je li dovoljno što si imao mene, ili bi danas bio sretniji da imaš oboje, po cijenu da meni opet slome srce?”
Može li se stvarno oprostiti kad izdaja ostane upisana u svaku stanicu tijela? Što biste vi napravili na mom mjestu?