Moj muž škrtac: Može li se voljeti nekoga tko broji svaku kunu?

„Opet si kupila ovaj cvijet? Marija, koliko puta ću ti reći da novac nije drvo u vrtu!” Taj njegov glas još mi odzvanja u glavi, iako je prošlo tjedan dana otkad smo se zbog običnog ljubičastog cvijeta u plastičnoj tegli posvađali kao pas i mačka. Stajala sam tog jutra s cvijetom u rukama pred vratima naše male kuhinje, na ivici suza. “To je samo deset kuna, Ivane! Trebalo nam je malo boje…”, šaptala sam, ali nije ni slušao. Pogledao me onim svojim hladnim očima, s grimasom na licu koju dobro poznajem. “Za deset kuna možemo dva dana ručati grah. Misliš li ti ikad na budućnost?”

Zavoljela sam Ivana jer je bio pouzdan, staložen, nikad nije previše riskirao. Moj otac je sve prokockao i uvijek sam obećala sebi da ću biti pametnija kad biram životnog partnera. Prije nego smo se vjenčali, često je govorio kako voli stvari držati ‘pod kontrolom’. Nisam tada slutila što to, u praksi, znači. One prve godine braka, kada su Zagrepčani šetali Jarunom s kavom u ruci, mi smo sjedili doma. “Kava vani je luksuz za one koji ne znaju što znači štedjeti”, govorio je. Mislila sam: „Nema veze, ionako volim kuću, imamo jedno drugo.” Nisam shvaćala da će uskoro čak i vlastita kuća prestati biti mjesto gdje se osjećam ugodno.

Znala sam da smo siromašni, ali nisam znala da siromaština nije samo novac, već manjak topline. Svaki put kad bih poželjela novi stolnjak, šalicu s motivom lavande iz Dućana na Ilirskom trgu, novu frizuru ili jednodnevni izlet na more do Senja, Ivanevoj škripavoj kasici pratnji proradio bi neki alarm. “Pa zar ti nije dosta što imaš? Trebaš nam kratku kosu jer tako manje košta šišanje. Na more se ide kada padne cijena smještaja u rujnu, a i tad biramo apartman bez pogleda. A te šalice iz dućana… već imaš tri, zar ne vidiš?”

Vrijeme je prolazilo. Naša djeca, Dario i Lara, naučili su da mama uvijek prešućuje želje, a tata pita cijenu svega. Lara je plakala kad nije smjela ići na školski izlet na Plitvice jer je ‘preskupo’. Dario je rekao da ga je sram što nosi cipele iz second hand dućana dok drugi dečki slave rođendane po McDonald’sima. Zašto drugi mogu, a mi ne možemo, mama? To pitanje me ubijalo više od bilo kojeg računa ili neplaćene kave. Samo sam ih grlila u tišini, skrivajući suze.

Ali sve se promijenilo jedno zimsko popodne, kada se moj tata razbolio. Njegova soba mirisala je na lijekove i stare novine. “Znaš, Marija, život brzo prođe. Nemoj tuđu štednju zamijeniti za svoje snove”, rekao mi je dok sam mu mijenjala vodu. Te večeri, oči su mi bile crvene. Prvi put nisam dočekala Ivana s osmijehom, nego sam ga upitala: “Jesam li ti ja bitna, Ivane, ili ti je važniji tvoj novčanik?” Samo je slegnuo ramenima, kao da sam ga pitala nešto svakodnevno. “Ne dramatiziraj. Znaš da nam je sada teško, sve je poskupilo. Da nisi ti kupovala gluposti, možda bismo i bolje prošli.”

Te noći nisam oka sklopila. U tišini sobe punoj polica prašine, shvatila sam – moj život je čekanje. Čekanje da netko drugi odluči kad ću biti sretnija, slobodnija, voljena. Dani su mi prolazili u brojenju – ne kuna, nego razočaranja. Počela sam praviti popis snova koje sam stavila “na čekanje” zbog štednje: vikend s prijateljicama iz Sarajeva, nova knjiga našeg omiljenog pisca, sat joge, topli šal za Laru, dar za Daria kad je prvi put zabio gol na školskom turniru.

Jednom sam pokušala razgovarati s Ivanom: “Svi oko nas žive, mi samo štedimo. Ima li to smisla? Zar nije bit života sretan trenutak, a ne pun kasica?