Lisice pod Suncem: Dan kada je moje ime izbrisano

„Zašto vi mene zaustavljate? Što sam napravio?” pitao sam dok su mi hladni metalni prsti lisica stezali zapešća. Svi su gledali, i trgovci na pijaci u Banja Luci i bakica koja je nosila krumpire u plastičnoj vrećici. Josip, moj brat, stajao je po strani, gledajući me očima punim straha, ali i srama – toga sam bio svjestan odmah, čim sam mu uhvatio pogled. Zvuk policijske sirene i škripa guma odjekivale su kao zloslutna glazba koja označava početak nečega lošeg, nečega što se, barem sam mislio, meni nikad ne može dogoditi.

A onda je došao onaj policajac, velik, s brkovima kakve sam naviknuo viđati na filmovima iz osamdesetih, i s glasom kao grom: „Nemoj se praviti pametan. Daj osobnu! I šta ti nosiš tu torbu, ha? Otkud si ti?”

Htio sam viknuti: “Iz Sarajeva, al’ sam čovjek ovog grada već petnaest godina, profesor sam na fakultetu, predajem studentima poput tvojih sinova!” Ali negdje me zaustavilo ono nešto u njegovom pogledu što govori da ništa što kažem više nije važno. Nisam više bio Emir Jusufović, cijenjen čovjek – postao sam samo još jedan ‘nepoznat lik’.

Stajao sam u pantalnama i staroj košulji, dok su ljudi šaputali: „To je onaj iz Zagreba, ali znaš, nije baš naš, ima on taj njihov naglasak…” Slušao sam i gledao u zemlju, dok su policajci zavirivali u moj ruksak, kopali po knjigama i papirima, kao da ću im prestupnika izvući iz među korica nekog romana. Čak sam čuo jednog mladića u publici kako kaže: „Vidi, sad ćemo vidjeti kakav je to profesor kad ga privedu.”

Sve je bilo surovo i brutalno brzo. Josip je pokušao prići, govoreći: „Pustite njega, poznajem ga, on nije—” ali su ga prekinuli. „Gospodine, maknite se! Ne petljajte se u polcijske poslove!”

Kad su me gurnuli u policijski automobil, osjetio sam kako mi se ruke tresu. Nije to bio bijes – bila je to nemoć. Na stanici, u uskim hodnicima što zaudaraju po dezinfekciji i ustajaloj kavi, pod fluorescentnim svjetlom, shvatio sam da sam samo broj i slučaj u nizu. Jedan od njih, s novinskim imenom, s razlogom da ispuni kvotu.

„Vi znate zašto ste ovde, zar ne?” – pitao me treći policajac, mladić s imenom Dženan na uniformi. Pogledao me sekund duže nego što je trebalo. „Imate akcenat. I prijavljeno je da se na pijaci mota lice sa sumljivim ponašanjem.”

„Pa što ako imam akcenat? I vi imate, svatko ima svoj! Jesu li to sad dokazi?” glas mi je pucao, nije bio miran kao pred studentima. Sjeti se, uvijek digneš glas kad znaš da si u pravu. „Sve, ama baš sve što imam je moj identitet. Zar je to problem u ovoj zemlji?”

Satima su me ispitivali. Papiri, telefonski pozivi, pitanja. Nisu me pitali tko sam – samo što sam, otkud sam, zašto nisam kao ostali, zašto još nosim akcenat Sarajeva u svojim rečenicama. Nisam mogao vjerovati da takva pitanja dolaze od ljudi kojima ja, svojim radom, pokušavam graditi svijest o toleranciji, pravima, pravednosti.

U međuvremenu, Vanja, moja supruga, dolazila je na policiju. Nisam je vidio, ali sam znao: njoj je još teže. Ona, profesorica isto, cijeli život između Zagreba i Banja Luke, uvijek balansirajući između mentaliteta, uvijek ‘malo manje svoja’ gdje god dođe. Sljedeći dan sam je pitao: „Jesi li osjetila sram kad su ti rekli što su mi napravili?”

Tiho je šapnula: „Osjetila sam bijes. Toliko bijesa da su mi ruke bile ledene. Da mogu, urlala bih pred cijelim gradom. Emir, što su to od nas napravili?”

Ali nismo mi jedini. Nismo ni prvi ni posljednji. Moj stariji sin, Adnan, kad sam mu te večeri objasnio – zadrhtao je, potom se zabio u svoj svijet muzike i gitare. Kasnije sam ga čuo kako šapuće: „Nadam se da me niko neće slušati kako pričam, tata.” Suze su mi kliznule na obraze, ne od jecaja, već od tihe tuge što se uvukla pod kožu cijele moje obitelji.

U idućim danima, vijesti su se raširile. Kolege su šutke gledale u mene preko stola u zbornici, kao da više nisam isti profesor Emir, već simbol nečeg što bi i njih moglo zadesiti. Jedna kolegica, Marijana, prišla mi je: „Emire, nemoj misliti da smo svi isti. Mi znamo tko si.”

Nije mi laknulo. Očekivao sam više – protest, digresiju, stvarno suosjećanje. Ali to je Balkan: napredovanje, ali uvijek potegnuta ručna.

Odlučio sam ispričati svoju priču javno. Dao sam intervju. U izravnom prijenosu na lokalnoj televiziji rekao sam: „Ne tražim osvetu. Hoću samo da znate da ovo može biti vaše dijete, vaše dijete s naglaskom, vaše dijete s tamnijom kožom, vaše dijete s knjigom u ruci, a ne oružjem.” Izborio sam se da policajci budu suspendirani, ali sumnjam da se išta u sustavu promijenilo.

Sin me pitao: „Tata, da li si opet ljut?” Pogledao sam ga. „Nisam ljut, sine. Samo sam umoran. Umoran od objašnjavanja tko sam, svakome, svaki put. Zar mogu biti više od svog imena, svog naglaska, svojih lisica?”

Pitam vas, ima li kraja tom začaranom krugu? Hoće li moj identitet novu šansu dobiti bez objašnjenja policiji i slučajnim prolaznicima? Kad će glas profesora biti jači od predrasuda?