Sedam Besanih Noći: Kako je Muževa Nesanica Razorila Našu Porodicu

„Opet nisi spavao? Marko, moraš ići na posao!“, šaptala sam, gledajući ga kako sjedi za kuhinjskim stolom, trese se dok cupka nogom i bulji u praznu šalicu kave. Lice mu je bilo zategnuto, oči krvave, pogled odsutan, kao da više nije tu. Već treću noć nisam ga vidjela ni oka sklopiti; čuo se njegov hod po našem stanu na Jarunu, čulo se kako svako malo zalupa vratima kupaonice ili tiho psuje dok pokušava naći sebi smirenje. U prvoj noći nesanice šalila sam se, govorila mu, “možda te more neki san iz djetinjstva?”, ali sada više ništa nije bilo smiješno. Naša kćer Lana, koja je imala tek osam godina, ujutro mu je donosila crteže, ta njezina mala nada, ali Marko bi samo odmahnuo, kao da je nema.

Petra, moja sestra, mi je već sutradan rekla: „Jana, moraš ga voditi doktoru. Tuga ili stres, ali ovo nije dobro za vas.“ Nisam joj htjela priznati koliko sam i sama počela osjećati jezu. U meni se sve stezalo. Provela sam besanu noć ležeći pored Marka i slušajući njegovo plitko disanje, bojala sam se da će nestati. Ipak, sve sam pokušala: skuhala toplu kamilicu, pustila mu onaj stari album Olivera Dragojevića, pričala mu priče o onim ljetima na Braču, kad bismo sanjali pod otvorenim nebom na deki. Svaki put kad sam ga pokušala zagrliti, povukao bi se, kao da sam mu prepreka da dođe do daha.

Treća noć donijela je nešto što nisam očekivala. Marko je, napola budan, vikao iz sna: „Nisam ja kriv! Nisam ja kriv, zašto me ne pustite?” Uplašila sam se. Lana se probudila od galame i došla mi u naručje, tresla se. „Mama, što je tati?“ Nisam znala odgovoriti. Samo sam šaptala: „Svi ćemo mi biti dobro.” Nisam više vjerovala u te riječi.

Sljedeće jutro, vozila sam Lanu u školu po magli koja se vukla nad Savom. U autu sam plakala tiho, da Lana ne primijeti. Nedugo zatim, Marko je dobio poziv s posla – pokušali su ga smiriti, ponuditi savjet… ali pogoršalo se. Odbijao je jesti, odbijao razgovarati. Mogla sam osjetiti kako iz dana u dan nestaje, kao da nestaje zrak između nas, a mi tonemo. Svaki razgovor završavao je šutnjom ili njegovim odlaskom iz sobe.

Peta noć – drama kulminira. Marko lomi tanjur na podu. „Sve ste mi uzeli! Ne mogu više u ovome!“ Povikala sam: „Marko, k’o Boga te molim, reci mi što se događa! Pomozimo ti, vidim da patiš…“ Lice mu se grči, rukama pokriva oči, jeca. „Ne vjeruješ mi, nikad nisi…“ Odrasla sam u Sarajevu, u porodici gdje se o emocijama šutjelo, ali tada mi suze same krenu, tihe, sramotne. Lana, skrivena iza vrata, promatra nas, njezine male šake drhte, a ja se pitam koliko će joj ovo svega ostati u sjećanju.

Te noći Marko nestaje. Odlazi. Ne vraća se do zore. Policiju nisam zvala ali sestri šaljem poruku: “Ne mogu više, nešto nije u redu. Marko nije došao doma.”

Subota. Sjedim na podu njihove dječje sobe, držeći Lanu u naručju dok mi srce lupa. Marko ulazi kasno, miriše na cigare, oči mu prazne. „Oprosti, nije do vas, samo… ne znam više kako“, kaže. Ali ja više ne vjerujem. Unosi se u sebe, ne dopušta ničiju blizinu.

Petra dolazi, gleda me sažaljivo. „Jana, molim te, možeš doći kod mene nekoliko dana. Zbog Lane. Zaštiti sebe. Moraš misliti na svoje dijete.“ Pogledam Lanu i sav onaj vlastiti očaj zamijenim odlučnošću. Odlučujem otići.

Odlazimo kod Petre, Lana i ja. Prvu noć je tišina preglasna, ja u Petrinom krevetu, Lana stisnuta uza me. Prvi put molim Boga da Marko potraži pomoć. Prvom prilikom šaljem mu poruku: „Voli te tvoja obitelj, bori se zbog nas, Marko, budi tata.“ Nema odgovora. Dani prolaze. Lana pita svaku noć: “Hoće li tata ozdraviti? Ako ga zagrlim, hoće li opet spavati s nama?” Nemam odgovora.

Sedma noć – poruka od Marka. „Ne traži me neko vrijeme. Moram sam. Ne mogu se vratiti dok ne nađem mir. Oprosti Lani.“

Slamka nade se gasi, ali znam da moram biti jaka za svoje dijete. Snalazimo se kod Petre, Lana ponekad nacrta tatu i piše mala pisma: “Tata, mama i ja te volimo. Dođi kući.” No, Marko ne dolazi. Nekad se uhvatim kako sjedim pred prozorom i pokušavam se sjetiti sretnih dana – na putovanju prema Mostaru, kada smo se prvi put svađali zbog gluposti, ili na onim feštama kod njega u Splitu, kad me učio plesati linđo.

Iz dana u dan učim živjeti s tim nedostatkom, s tom prazninom. Ljubav zna nestati iznenada, kad ju najmanje očekuješ. I zato pitam sebe i vas: „Što napraviti kad te onaj koga najviše voliš, iznevjeri svojom šutnjom? Postoji li rana koju ljubav ne može zaliječiti, ili je možda ponekad ljubav samo naučiti pustiti?“