Dosta! Nisam ničija dadilja: Moj život je zatvoren između tuđih problema

“Amra, evo ga opet lupa po vratima!” viknula sam sebi u bradu dok sam brzo sušila ruke na kuhinjsku krpu. Nedim je već po peti put ovog tjedna dolazio k meni jer je njegova majka, Selma, morala „hitno nešto obaviti“. Navodno svaki put. U stvarnosti, Selmu viđam ispod stana kako s cigaretom na usnama tračari sa Zoricom, kao da joj je svaku brigu netko magično oduzeo. S uzdahom sam otvorila vrata. Nedim je, zamršene kose i s flekama od čokolade na majici, stajao kao malo štene koje treba zaštitu. “Opet mama ide van?” pitala sam nježno. “Rekla je da si ti najbolja teta. Da ti je srce veliko kao Mostarski most”, odgovorio je s krivim osmijehom. Bio je neodoljiv, ali srce mi je već bilo pretvoreno u spužvu nakapanu umorom.

“Amra, mogu li ovaj put povući crtu? Mogu li reći ne?” moj je unutarnji glas urlao dok sam Nedima uzela za ruku. U stanu, dok je ispitivao gdje su keksi, čula sam mobitel kako vibrira. Poruka: Selma – “Možda ostaje kod tebe dok ne obavim još nešto, javi ako šta trebaš!” Bez pitanja, bez zahvalnosti, bez trunke krivnje. Pomislila sam na svoje neoprano suđe, neodrađene radne mailove i glavobolju koja me već tri dana ne napušta. Netko bi rekao – reci joj, Amra, dosta je! Ali život ovdje, u ovim sarajevskim blokovima gdje su zidovi tanji od papira i gdje dobar glas o susjedu više vrijedi nego zlato, naučiš trpjeti.

Kasno popodne. Nedim se igrao Lego kockama, ja sam pokušavala napisati izvještaj za posao. Misli su mi bježale k vlastitoj sestri, Elmi, koju jedva da sam vidjela ovo ljeto jer je i ona navodno stalno „prezaposlena“. Zapravo, svi su prezaposleni, ali svejedno, na mene svi mogu računati – praviću ručkove, čuvat ću djecu, kupovat lijekove, tražiti izgubljene ključeve, slušati probleme tuđih muževa… “Jesi li gladan, Nedime?” pitala sam, glasom koji više nije bio nježan no od umora opor. “Mama mi je rekla da kod tebe uvijek ima palačinki”, odgovorio je ushićeno, a meni se u trbuhu stisnuo čvor. “Naravno, evo pravim odmah!” Opet nisam znala reći ne.

Navečer, nakon što sam vratila Nedima njegovoj majci, susret je prošao kao uvijek – s podignutim obrva i brzinskim „Hvala, Amra, zlato si! Upalim uletim samo još ovo, znaš mene!“. Zatvorila sam vrata i oslonila se o njih. Suze su mi krenule same. “Zašto ja? Zašto uvijek ja?”

Ni sat vremena kasnije, zvoni mi telefon. Glas s druge strane je bio mužev: “Amra, jesi vidjela gdje sam ostavio naušnice od Ilde? Ona se ljuti na mene!” Moj muž, Tarik, u svojoj beskrajnoj potrebi za harmonijom, uvijek me gura u ulogu medijatora, tražitelja rješenja, popravljača tuđih nevolja. Jesam li ikad ja bila na redu da mi netko popravi nešto, osim vlastite volje da preživim još jedan dan?

“Tarik, možeš li ti danas naći rješenje za svoj problem? Ja sam iscrpljena.” Tišina je bila poput oštrice. “Šta ti je, Amra? Nisi ti takva…” Ljudi se uvijek začude kad više nisi ono što su navikli koristiti.

Sutradan rano, škripa lifta i Zorica, susjeda sva u panici, pokuca mi na vrata. “Amra, trebaš li mi pomoći danas oko Nedima? Čula sam Selma opet nešto mora!” Srce mi se ponovno steglo, ali tada sam, prvi put, osjetila bijes. “Zorice, znaš li što je granica? Ja je više nemam. Ne mogu više brinuti tuđu brigu svaki dan. Meni je dosta!” Zorica me pogledala kao da sam upravo opsovala. “Pa, Amra, nismo ti mi krivi što si predobra, eto…”

Predobra. Riječ koja mi je oduvijek visjela iznad glave kao stigma. Kao nešto što raste samo da bi drugi brali plodove. Odrasla sam u Mostaru, u obitelji gdje je majka uvijek učila “Budi dobra, Amra, ljudima trebaš biti na usluzi”. Nikad nisam naučila reći ne. Nikad se nisam suprotstavila, niti kad su mi srednjoškolske kolegice ostavljale knjižice za prepisivanje zadaća, ni kad bi moj brat Dario od mene tražio da za njega slažem izlike pred roditeljima. Sada, četiri desetljeća kasnije, još uvijek igram istu igru.

Popodne je prošlo. Tiho. Telefon nije zvonio. Nitko nije kucao. Prvi put sam bila sama sa sobom na nekoliko sati. Ali, ruke su mi drhtale. Osjećala sam se kao izdajica. Što ako Selma više nikad ne progovori sa mnom? Što ako po cijelom bloku proširi priču da sam umišljena, da sam zaboravila što znači biti čovjek? Sarajevo je mali grad, a susjedstvo još manje. Zamišljala sam već poglede na hodniku, tihe šaptaje, uvijene komentare.

Navečer, kucanje na vratima. Tarik, s kesom naranči i umornim osmijehom. “Vidim da nisi danas čuvala Nedima. Jesi dobro, Amra?” Nije ovo pitao zabrinuto, već više oprezno, kao da se boji da ću eksplodirati. “Danas sam rekla ne, Tarik. Prvi put. Osjećam se kao najgora osoba na svijetu. Je li to normalno?”

Sjeo je pored mene, pogladio me po ruci. “Znaš, kad stalno daješ sve od sebe, prestaneš imati išta za sebe. Nisi loša osoba, Amra. Možda si jednostavno – osoba.”

Dok sam ležala budna te noći, razmišljala sam o Selminom crvenom ružu i Zoričinoj novoj frizuri, o Dariju i njegovim lažima, o svima onima kojima sam postala default adresa za tuđu bol. Pomislila sam: što ako zaista postavim granice i svi nestanu? Bi li ikome bilo stalo ako nestanem ja?

Dragi moji, jeste li i vi nekad osjećali ovaj teret pomaganja dok više ne znate živite li svoj ili tuđi život? Gdje ste povukli crtu – i tko je prvi prešao preko nje?