Ponovo sresti Mirnu: U potrazi za izgubljenom ljubavi iz djetinjstva – može li se stvarno vratiti ono što je prošlo?

– Oprostite, jeste li vi… Ivana?
Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Okrenuo sam se prema izvoru glasa, u punoj gradskoj vrevi, ispred kioska s novinama na dosadnom, sivom peronu, i na trenutak izgubio osjećaj za vrijeme. Srce mi je preskočilo. Mirna. Nije se nimalo promijenila. Ili, možda i jest – naravno da jest – ali oči su joj bile iste, one blago nagnute, nježne oči koje su me pratila godinama kroz snove, kroz čežnje, kroz sve one neizgovorene riječi koje su mi ostale zapete u grlu dok smo, kao tinejdžeri, sjedili na bedemima Griča.

Došlo mi je da je zagrlim; samo sam je zbunjeno promatrao, poput nekoga tko traži znak svjetla u magli. Vožnje vlakom između svjetova, prošlost i sadašnjost su se pomiješale. Zamućenih očiju pitao sam je, jedva čujno:

– Mirna? Što ti radiš ovdje?
– Čekam vezu za Rijeku. I… tražim brojne odgovore, kao što vidim i ti, zar ne?

U tim riječima zakopana je bila cijela naša mladost – ona je uvijek tako direktna bila, uvijek je znala gdje treba zagrepsti, bez uljepšavanja. Upravo zbog tog karaktera sam je i volio; i baš zato sam je izgubio. Zašto? Jer sam bio kukavica. Tada, pred godinama, nisam imao hrabrosti reći joj što osjećam.

Dok je vlak za Rijeku kasnio, srce mi je tuklo o rebra kao ludo. Pitao sam je mogu li sjesti pored nje. Nasmijala se – onim smijehom koji držiš u džepu za posebne prilike, i klimnula glavom.

Pričali smo o svemu i ničemu.
– Znaš, kad sam te posljednji put vidjela, rekao si da odlaziš samo na nekoliko mjeseci, a nisi se javio godinama.
– Da, otišao sam kod tetke u Mostar, pa kasnije na Filozofski… Nisam znao kako ti napisati, nisam znao ni što osjećam prema sebi, a kamoli prema tebi.
– Čudno je to, kako godine promijene sve, ali neke rane ostanu iste… – rekla je tiho.

Na tren nas je okruživao kaos putnika i zvukova, ali oko nas kao da je sve utihnulo. Samo tišina u kojoj mi je srce udaralo tisuću riječi koje sam godinama držao zatvorenima.

Kad je sjela u svoj vlak, gledao sam za njom dok je odlazila, srce mi je lebdjelo negdje van tog tijela, nisam znao treba li mi biti lakše ili gore što sam je sreo. Kući sam došao kasno, s glavom punom kaosa. Mama je prva primijetila promjenu na meni. Za stolom me bez ustručavanja pitala:
– Opet si nju vidio, zar ne? Mirnu. Promijeniš se čim ti dođe na pamet.
– Ma mama, nemoj… prošlo je sto godina…
– Ali nije prošlo ništa, Ivane. Vidi ti se na licu. Uvijek je bila ta, i svi smo to znali osim tebe dok nije otputovala sa roditeljima u Ljubljanu.

Moje djetinjstvo i mladost su bile usidrene uz nju, od partija šaha na klupi pred zgradom do prkosnih šaputanja pod stablom divljeg kestena kad su nam susjedi zabranjivali da zajedno provodimo sate jer “nema cura i dečki prijateljstva”. Nikad to nisam zaboravio.

Ali odrasli svijet me slomio. Nakon oca, sve se promijenilo. Bio sam previše uplašen da bih volio. Majka je postala nervoznija, brat je stalno nestajao, a ja sam gutao neuspjehe fakulteta, propale poslove, čak i jednu propalu vezu, sve uvjeren da nije do mene, da ne mogu dati ništa dobro svijetu.

Noćima poslije susreta s Mirnom listao sam stare bilježnice i sve njezine poruke. Pronašao sam jednu, iz 2008.
– “Možda nas život razdvoji, ali ako se sretnemo opet, obećaj da ćemo reći jedno drugome što nam tišti srce.”

Sjeo sam za kompjuter, stisnuo broj što mi je dala na brzinu, dvije sedmice nakon susreta, ali nikako da pošaljem poruku. Brat mi se smijao:
– Stari, odvajaš se od svog mobitela samo kad ideš na tuširanje. Aj joj napiši!
– Ne znaš ti, nije to tako – promrmljao sam.
– Šta? Goriš iznutra kao da su ti godinama zabranjivali sunce. Ako ne napišeš, onda prestani pričati o njoj svakih par dana! Ima i nas koji želimo mir u kući, znaš.

Jedne večeri, dok je mama slagala veš, rekla mi je:
– Ivane, tvoj problem nije Mirna. Tvoj problem si ti. Uvijek bježiš. Kad ćeš jednom ostati?

Nakon toga, nisam mogao više trpjeti ni samoga sebe. Uzeo sam mobitel i poslao joj poruku: “Možemo kavu? Puno je ostalo neizrečenog. I dalje nisam naučio biti hrabar, ali pokušavam. Ako si i ti još uvijek ta Mirna.”

Nije odgovorila tri dana. Mislim da sam u tom međuvremenu isplakao sve što se moglo isplakati. Kad je stigla poruka, bio sam u konobi kod Tome i vozio oca kod stomatologa. Kratko: “Vrijeme je da probamo. Nedjelja? Park Maksimir? Bez dramatskih scena, molim. Samo iskreno.”

U nedjelju sam stigao prvi. Kiša je lagano sipila po drveću. Sjeo sam na klupu, kao da čekam spas. Došla je, s onim njenim šalom oko vrata, kao da i dalje čuva onog malog dječaka iz naše ulice. Sjela je tiho, gledala me nekoliko trenutaka.

– Zašto baš sad, Ivane? – pitala je.
– Zato što sam izgubio premnogo toga čekajući “prava vremena” koja nikad ne dođu.
– I što očekuješ sad?
– Ne znam hoću li to popraviti. Ne znam ni jesam li dostojan… ali ne želim više bježati. Ako ništa, hoću da znaš da si bila sve što je vrijedilo voljeti u mojem životu.

Zastala je, kao da izvaguje svaku moju riječ, kao da mjeri što smo mogli imati, a što izgubili. Zaplakala je. Prvi put sam je vidio krhku, ranjivu i stvarnu. Stavila je ruku na moju i rekla:

– Možda možemo ponovno učiti kako voljeti. Ne obećavam ništa, ali možda možeš postati čovjek koji ne bježi.

Od tog dana, svaki sat proveden s njom je podsjetnik koliko su naše greške, naši strahovi i naši snovi često zapleteni zajedno. Obitelj me i dalje gnjavi savjetima, brat se sprda da mi treba vodič kako uopće održati vezu, ali ja ne marim. Jer učim biti tu – stvarno, bez izgovora, bez bijega.

Nekad se pitam, naglas ili u sebi, gledajući kroz prozor:
– Možemo li stvarno ispraviti što smo slomili od sebe? Ili prošlost nosimo zauvijek, poput ožiljka? Što vi mislite – mogu li i vaše priče imati novu šansu?