Vjenčanje na valovima: Ljubav Jasne i Dine unatoč invalidskim kolicima

“Jasna, ljudi dolaze!”, viknula je Lejla s praga dok je mojoj mami tresla ruku zbog napetosti. U ogledalu sam gledala kako nervozno prelazim četku preko svilene haljine; sve na meni bilo je bijelo, osim mojih ruku, koje su, usprkos šminki, bile previše blijede. Soba je mirisala na morsku sol i karanfile dok su mi Voljenka i Alma plele cvjetni vijenac po kotačima mojih kolica. ZAMIšljala sam oduvijek sebe kako hodam po bijelom šljunku do voljenog čovjeka, ali sudbina ima užasan smisao za humor — ili možda samo pravi smisao za život.

Dino, moj Dino. Samo je on znao kako mi se ruke tresu od nervoze. On se nikad nije bojao mojih invalidskih kolica ni pogleda ljudi, dok ja još uvijek osjećam knedlu u grlu kad prolazim rivom i čujem šaptanja. Otkad me prije dvije godine auto udario na putu prema fakultetu u Mostaru, ništa više nije bilo isto. Prvo sam, u bolničkoj postelji, odbijala svakog tko bi me posjetio. Čak i kad je Dino stajao pred vratima, osjećala sam ogorčenost. “Dino, idi od mene! Ti zaslužuješ djevojku koja će trčati s tobom niz plaže, ne nekoga tko ne može ni do kupatila bez pomoći!” Sjećam se kako je ležao kraj mene, polako mi uzimajući ruku i tiho šapatom govorio: “Ti si jača nego što misliš, Jasna. Bori se zbog sebe, a ne zbog mene. A ja ću uvijek biti ovdje.”

U mjesecima rehabilitacije, naše su se svađe množile. Moja mama je bila protiv svega — tvrdila je da Dino samo osjeća sažaljenje. “On će otići čim ti ponestane osmijeha, Jasna! Sve će puknuti, što prije shvatiš, manje ćeš patiti!” plakala je dok je preslagivala moju donju ladicu u Sarajevu. Tata je bio tiši, gledao kroz prozor balkona na stare kestene i samo tiho govorio, “Dijete, želim ti sreću. Samo sreću.”

Zato kad me Dino zaprosio, srcem sam rekla “Da”, ali dušom sam još sumnjala. Tokom svadbene pripreme raslo je more neprijatnosti. Sjećam se Lejlinih riječi nakon još jednog ručka sa Dininim roditeljima: “Njegova mama te voli, ali boji se šta će selo reći kad te vide u crkvi. Zamisli, Jasna — ni u crkvu neću moći po stepenicama, zamolila sam da stave rampu!” Onda sam osjećala kao da mi je netko izbio dah iz pluća. “Pa tko sam ja? Jesu li mi kotači toliko važniji od onoga što osjećam?”

Dok sam zamišljala kako me vode do obale u kolima ukrašenim orhidejama, Dino je dolazio po mene. Sunce je već klizilo niz modru liniju Jadrana, nebo se zlaćano presijavalo, a valovi su nemirno šaptali. Vidjela sam suzu u njegovim očima, prvi put otkad me poznaje. “Jesi li spremna?” pitao je nježno, pokrivajući mi ruku svojom, velikom i toplom.

“Ne znam…”, priznala sam šaptom. “Ne znam hoću li moći kad nas svi budu gledali. Bojim se… Bojim se šta će biti kad ode adrenalin i ostanemo sami.” Dino se sagnuo i poljubio mi čelo. “Došli smo tu iz inata svima. Došli smo jer mi je svaki tvoj dan vrijedan borbe. Ako se ti usudiš, usudim se i ja. Možeš li mi vjerovati još samo ovo jedno veče?” Kimnula sam, a srce je tuklo tako snažno da mi se činilo da će izletjeti napolje.

Planula je tišina kad su gosti ustali, obala se pretvorila u šapat šljunka pod mojim kotačima. Ispred nas stajali su moji roditelji, Lejla i Dinin mlađi brat Armin. Dino me polako spustio, a cvijeće s mojih kotača mirisalo je jače od mora. “Priznajem ti ljubav, Jasna, pred svima. Nikad nisam volio lak orah, a ti si najposebnija oluja u mom životu.” Čula sam smijeh kroz suze kod rodbine. Znala sam, osjećala sam to duboko — ovo je naša pobjeda nad svakom osudom, svakom vrstom tuge.

Moja mama je prvi put prišla i zagrlila me, snažno, onako kako je zadnji put napravila kad sam bila dijete koje je palo s bicikla. “Oprosti, Jasna. Bila sam slaba jer sam se bojala tvoje tuge više nego svoje.” Tata mi je samo stisnuo rame, ali tople oči govorile su sve. Neka krene tko ima kamen baciti.

Kad je glazba počela, svi su plesali oko mene. Dino je kleknuo kraj mojih kolica i pun ponosa pitao: “Plesaš sa mnom?” Gurala sam kotače zajedno s njim, a svi su u krugu skakali, pjevali, pljeskali. Bilo je nešto magično u tome kako su nas gledali — više nisu vidjeli kotače, vidjeli su osmijeh. Iza mene, Lejla je gurkala Almu: “Vidiš li, rekla sam ti, ova Jasna će potresti Banja Luku i cijelo more!”

Te noći, kad su zvijezde pratile našu barku uz obalu, Dino me zagrlio i objesio vjenčani buket o stražnju stranu mojih kolica. “Ovo je znak da ti više ništa nije prepreka, moja Jasna.” Suze nisu prestajale. Nikad se nisam osjećala snažnije ni ljubljenije. Jesam li vrijedna ovoga života kojeg drugi često sažalijevaju?

Možda nije pitanje gdje sjediš, nego s kim dijeliš sve svoje padove i uspon… Bi li vi imali snage vjerovati u ljubav čak i kad svi drugi odustanu od vas?