Kad je autobus stao, moj život je krenuo dalje: Priča Barbare Kovačević

“Bakice, kad ćemo već stići? Stvarno mi je vruće,” cvile Ivana dok brisom niz čelo skida znoj. Držim je rukom za rame, iako osjećam kako mi palac podrhtava — nervoza, godine ili možda težina neispričanih priča. Zvuk iz motora autobusa postaje nesnosan prije nego što vozač, čovjek po imenu Zlatko, naglo povuče kočnicu. Svi mi zabacujemo glave naprijed, vrećice se otkotrljaju kroz prolaz, a Mate, moj drugi unuk, upita naglas: “Što je sad ovo?” Pogledam prema Zlatku, njegov crveni vrat, nervozan pogled kroz retrovizor. “Stali smo, nešto nije u redu s motorom!” vikne kroz gužvu. Skupina umornih putnika počinje uzdisati, jedna žena odmah vadi telefon, druga mlati mužem: “Zašto si mi rekao da je ovaj prijevoz bolji od auta?” U tom trenutku, negdje među poljima suncokreta kraj Tomislavgrada, učinilo mi se da sam zaglavljena u vlastitom životu, baš kao i na ovom cesti – duže nego što bih htjela priznati.

Unucima pokušavam izmamiti osmijeh, iako duša klizi prema starim brigama. U ovih šezdeset četiri godine, rijetko kad sam imala vremena da sjednem i razmislim — uvijek posao, uvijek brige, uvijek nešto nedovršeno. Otac mi je uvijek govorio: “Barbara, ne smiješ stati, čim staneš, prošlost te proguta.” Pa sam bježala: od zavidnih susjeda u Varešu, od smrti mog muža Nikole, od sestre Anice s kojom nisam razgovarala desetljećima zbog neke stare, smiješne svađe oko nasljedstva zemlje. Danas sam trebala biti sretna, jer vodim unuke na more, prvi puta sama, iako me srce steže jer mi stariji sin Ivan nije ni javio kad je pošao u Njemačku.

Na autobusnom sjedalu pored mene sjedi Fikreta, žena iz Travnika koju sam slučajno upoznala na polasku. „Baš nas je sreća snašla,“ šali se ona, ali zvuči više umorno nego duhovito. “Znate, kod nas u Bosni bi rekli: kad ti auto stane, znači da trebaš sjesti i razmislit o životu.” Složim se glavom, ali rukama stišćem dječje ruksake, kao da mogu time spasiti sve ono što sam propustila kao majka.

Izlazimo iz autobusa na sparinu. Vozač puši nervozno pod stablom, neki muškarci raspravljaju je li bolje čekati ili krenuti pješice. Fikreta mi priča kako je ostavila sve zbog djece, kako je prošle godine muž otišao s drugom. Kažem joj: “Možda je to novi početak, a ne kraj.” Sjeti me to na moju sestru Anicu. Koliko sam puta poželjela nazvati je, ali tvrdoglavost, onaj junački inat iz djetinjstva, uvijek je bio jači od čežnje za pomirenjem.

Nalazimo mjesto ispod bora. Dječji glasovi se miješaju sa žuborom priča starijih žena. “Bakice, baka, jesi dobro?” Ivana me povlači za rukav. Pogledam je. U njenim očima vidim to isto nestrpljenje i čežnju kakvu sam i ja imala kao mala, kad su me svi ignorirali zbog starije braće. Mate šutke promatra, ruke zabijene u džepove, kao da svaki tren očekuje da autobus proradi pa da opet može biti faca pred djevojčicom iz zadnjeg reda.

Pokušam pričati s njima. Govorim o djedu Nikoli, kakav je znao biti drag i sretan kad su mu svi na okupu, pa onda u toj tišini osjetim gorčinu činjenice da nas je malo ostalo, da su djeca otišla, svatko traži svoje svjetlo negdje daleko, a bake i djedovi ostaju čuvati uspomene. “Draga djeco, važno je biti skupa,” izgovaram, pretjerano ozbiljno. Ivana odmahne glavom: “Znam, baka. Samo nemoj sada plakati.” Ne zna ona da suze nekad same krenu, da žao mi je svega što sam propustila reći svom sinu Ivanu prije nego je otišao u Frankfurt.

U tom trenutku, začuje se prepirka kod autobusa – neka djevojka vrišti na dečka jer joj je uništio mobitel, starija gospodina psuje na vozača da nije nazvao pomoć. Muka me pogodi koliko su ljudi nestrpljivi kad su prepušteni sami sebi. Ali, možda i nisu krivi. Možda su svi, baš kao i ja, puni ogrebotina iz prošlosti.

Fikreta mi prinese kavu iz termosice, i šapne: „Znate, vi ste hrabra žena, vodite unuke samo, ne bojite se.“ Okrenem glavu, da ne vidi kako treperim. „Ne znam jesam li hrabra… ili je to samo navika, znaš, kad svi odu, nemaš izbora.“ Razmjenjujemo osmijeh, ona priča o svojim sinovima u Sarajevu, o praznim stanovima i sve rjeđim pozivima. “A vi? Imate li braće, sestara?” upita. Osjetim sram. “Imam sestru. Svađali smo se zbog zemlje, bedasto, još ne pričamo.” Fikreta odmahuje: “Ako nećeš ti, neće ni ona. Kad ćemo, kad umremo?”

Ulovi me nešto u prsima. Sjetim se zadnjih riječi koje sam Anici rekla — uvreda i par besmislenih prijetnji oko njive. Zbog čega? Danas kad je svatko otišao svojim putem, neka zemlja leži zapuštena, a riječi su nas ranile više nego što su vrijedile.

Ekipa s autobusa dosađuje: neki šalju poruke rodbini, drugi traže signal. Vraćam djeci vodu, gledam kako se većina svađa ili ogovara. “Nikad više s autobusom!” psuje netko glasno. U tom očaju iskri jedna misao — možda nikad ne bih razgovarala s Fikretom, možda ne bih sjela s unucima na zemlju i ispričala im pravu priču o djedu, možda nikad ne bih smogla snage priznati koliko mi fali sestra…da se autobus nije pokvario.

U jednom trenutku vozač zove: “Dolazi drugi prijevoz, za sat vremena!” Svi uzdišu, klimu glavama u znak predaje. Dajem djeci kekse i sjajem u očima, kao da smo na pikniku. Fikreta me zagrli: “Vidimo se opet, možda na nekom drugom raskršću.” Osmjehujem se, ali mi grlo steže.

Dok ulazimo u novi autobus, Ivana upita: “Baka, kad ćemo opet svi biti skupa kao obitelj? Možda hoće tata doći iduće godine?” Pogladim je po kosi i šapnem, više sebi nego njoj: “Možda. Ali do tada, moramo paziti na ono što imamo.”

I dok sjedam pokraj prozora, gledajući nepregledna polja i pratimo zalazak sunca, mislim o prošlim godinama, o svemu što nisam stigla ispraviti, o sestri, o sinu u Njemačkoj, o onome što je još moguće učiniti. Je li ikad kasno za novi početak, ili samo trebaš dočekati da ti život pokaže da ne možeš uvijek imati kontrolu? Biste li vi imali hrabrosti nazvati nekoga koga niste vidjeli godinama i izgovoriti prvo — oprosti?