Stražarica sjećanja: Zima kada se sve srušilo
„Ej, Lamija, daj se saberi, možeš ti to, samo još ovaj dan!“ govorila sam sama sebi dok sam češljala kosu ispred oguljenog ogledala naše stare svlačionice. Umor mi je stezao grlo, a ispod očiju su stajale plave sjene, dublje nego prva zima nakon rata. U staklenim vratima rafinerije ugledala sam čovjeka s teškim, crnim kaputom i šeširom na čijem je obodu snijeg već počeo stvarati ledenu koru. Nikoga u firmi nismo čekali tog jutra. A ipak, preko presjeklog daha, unutra je ušetao taj nepoznati čovjek, pogledom prošao po svakoj od svjetiljki i kraj svake zastao kao pred nevidljivim sudbinama.
„Dobar dan. Je li ovdje radi Selim Buljubašić?“ upitao je tiho, nabijajući ruke duboko u džepove.
Srce mi je zaigralo, jer to je ime koje sam davno gurnula pod prašnjavi tepih obiteljskih razgovora. Moj otac. Čovjek kojeg nisam vidjela, ni čula devetnaest godina, otkako je jednog dana, kao dim, nestao iz našeg stana na Mejtašu.
„Nije više tu,“ hitro sam odgovorila, a glas mi je zvučao hladnije nego sarajevska zima ispod Trebevića. Tajanstveni gost samo je klimnuo, zadržavajući pogled na meni, kao da kroz mene čita čitave knjige. “A vi ste… mogla bih vas nešto pitati?”
Klimnuo je, prišao stolu i odložio malu, sivo-plavu torbu. „Ja sam Filip. Radim za arhivu kantona. Došao sam zbog jednog pisma koje vaš otac nikad nije preuzeo.” On otvori torbu i izvadi požutjelo pismo, adresirano još tada na naš stari stan na Koševu.
Drhtave ruke nisu mi dale da to pismo odmah uzmem. „Zašto baš sada?“ izletjelo mi je, a Filip je pogledao u stranu, kroz stakla zamagljenih prozora. „Jer je netko konačno odlučio da prošlost više ne može čekati.“
Te riječi. Prošlost uvijek dođe po svoje, čak i kad joj zatvoriš vrata, misli sam vrtjela dok su mi slike očeve sjene i djetinjih obećanja navirale poput poplave.
Na poslu sam isprve pokušala ignorirati Filipa, usmjeriti se na strojeve i toplu crnu kavu, ali cijeli dan sam osjećala njegove poglede. U hodniku zateknem kolegu Emina i šapatom upitam: „Znaš li ti ko je ovaj tip? Šta oće od nas?“ Emin slegne ramenima. „Stari, hladan lik iz Mostara, možda je inspektor. Ja bih pazio. Jesi vidjela kako te gleda?“
Te večeri vraćam se kući, prekoračujem prag, a miris bosanskog lonca i zvuk majčine serije na televiziji ispune mi srce kratkotrajnom toplinom. No mama Zilha me odmjeri pitanjem iz očiju: “Šta je opet bilo na poslu, Lamija?” Zastanem, vadim pismo i spuštam ga na sto između nas, kao granatu. “Mama, Filip je donio nešto o tati. Kaže da ne može više čekati.”
Atmosfera postaje gusta, sve riječi što smo ih godinama zakopavale izvlače se poput duhova. “Ne trebaš to otvarati,” prošapće ona, suzdržavajući drhtaj, “neka prošlost ostane gdje jeste. Tvoj otac nas je ostavio. Što da ti pismo kaže, to ga ne vraća i ne popravlja ništa.”
Ali ja nisam mogla pustiti. Taj papir bio je sidro moje duše koja lutala godinama. I dok su se vani svjetla grada reflektirala na ledenim prozorima, drhtavim prstima razderem omotnicu.
Nutra — nekoliko rečenica, rukopis star i izblijedio. Draga Lamija, ako ikada ovo pročitaš, znaj da te nikada nisam prestao voljeti. Morao sam otići, da bih vas zaštitio. Oprosti mi. Tvoj tata. Snijeg mi je stao na oči, magla u srcu još veća. Što znače riječi „morao sam otići“ kad svi koje voliš ostanu prazni i hladni kao zimski stan?
Dani su prolazili, Filip nije odlazio iz našeg grada. Pričale su se priče — da skuplja stare kriminalne dosjee, da je u ratu izgubio sve i sad traži nešto što ni sam ne zna. Meni je svako njegovo pojavljivanje bacalo novu sjenu na već polupane temelje mog života. Počela sam sve uviđati dublje. Mama bi navečer sjedila u mraku, bez riječi, kao i ja. Tajna nas je držala zajedno, ali i razdvajala.
Jednog popodneva, pred kišu koja se, začudo, usred siječnja spustila na Sarajevo, Filip me čekao ispred našeg ulaza. “Lamija, nije mene tvoj otac slao. Ovdje sam zbog sebe. Svi mi nosimo neke tuđe terete, ali dok ih ne izgovorimo, guše nas. Pisma su samo izgovori.”
Riječi su mi zapele u grlu. “Šta je tvoj teret, Filipe?” upitala sam, po prvi put osjetivši da iza te maske i sam nosi nešto teško. On se nasmiješio sumorno. “Bio sam vojnik, izgubio sam ženu u požaru u Mostaru. Mislio sam da mogu sabirati tuđe tuđe tuge, bolje nego svoju. Varali smo se oboje.”
Ništa nisam rekla, samo sam mu pružila ruku. Prvi put te zime, taj tuđi dlan bio je topao.
Taj dan donio je prve tragove otapanja. Kod kuće, majka mi je prišla, spremajući večeru, i tiho progovorila: “Možda bi trebalo zaboraviti bol, ali ne smiješ zaboraviti ljubav, Lamija. Ako budeš ikad imala svoje dijete, nećeš mu lagati, zar ne?”
Te večeri upita sama sebe pred ogledalom: “Što nas doista štiti? Šutnja ili istina? Možda je vrijeme da pustim oca iz svog srca, ali mogu li zaista sama sebi oprostiti što sam ga svakog dana ispočetka osuđivala?”
A vi, jeste li ikad osjetili kako se jedna zima može uvući u svaku poru vašeg života i promijeniti vas zauvijek?