Kad ljubav boli, ali ne odustaješ — Priča o Nikoli i Sabini

“Nikola, jesi li ti siguran u ovo?” Sabina je sjela na ivicu mog kreveta, a njezine ruke su se tresle kao lišće na vjetru. Bio sam s njom u bolničkoj sobi, a prozor je prokišnjavao, kapljice su udarale u metalni okvir. Miris joda i sapunice, miks straha i iščekivanja u zraku. Pogledao sam je, vidio odraz njene duše u već izmučenim očima i znao sam – nema više natrag. “Jesam, Sabina. Zajedno smo u ovome, za uvijek. I nema nesreće koja će to promijeniti.”

Kad sam prvi put upoznao Sabinu bilo je kasno proljeće 2011. Moj najbolji prijatelj Ante povukao me za rukav usred koncerta u Sarajevu i rekao: “E, kad ti nju upoznaš, to je to, brate.” I stvarno, bila je to — ona. Nije imala ni kap šminke, kosa joj je bila vezana u ležernu punđu, nosila je staru crvenu jaknu od flisa. Ali njen osmijeh… mogao je istopiti i led na glečeru. Taman kad sam skupio hrabrost pitati je za broj, zazvonio joj je telefon. “Mama me zove. Nikad ne zna hoću li preživjeti još jedno veče vani,” šalila se, ali sam u tome već prepoznao ranjivost. Taj prvi razgovor presudio je sve, sabrao i rastavio me na proste faktore.

Bili smo nerazdvojni cijelo ljeto. Nisam znao da takva sreća može boljeti – kako je jednom rekla moja baka Mara: “Velika sreća je kao sunčani dan pred oluju.” A oluja je stvarno došla, i to naglo, kao grom iz vedra neba.

Na zimu 2012. Sabina je imala seminar u Zagrebu. Loša cesta, kiša, i vozač iz suprotnog smjera. Kratka poruka koju sam dobio tada još čuvam: “Bilo je sudara. Sabina je u bolnici. Zovi.” Srušio sam se na koljena i plakao. Nikad nisam znao što je prava nemoć dok nisam gledao kroz bolničko staklo, dok su doktori šaptali da su joj noge slomljene, lice razderano i da možda neće opet hodati. Bilo je dana kad su svi odustajali — čak i ona sama. Njezina mama, gđa. Emina, vikala je: “Zašto ne možeš naći zdravu, lijepu djevojku? Ti si mlad, Nikola. Idemo dalje!” Sjećam se te večeri kad sam tresnuo šakom po stolu. “Gospođo Emina, ja Sabinu ne puštam!” Pogledala me u oči, i tada prvi put — kroz suze – stisla mi ruku.

Ni moji nisu bili blaži. Otac je pio, gledao u televizor i mumlao: “Nikola, znaj svoje granice.” Mama je po tko zna koji put zaplakala: “Sine, život ti je tek počeo. Nitko neće s tobom vući tuđi križ.” Ali moj križ je bio Sabina. Nema većeg bremena, ali ni veće radosti od toga da zavoliš nekoga više nego sebe.

Godine su prolazile. Sabina je išla na operaciju za operacijom, ali nije više gledala sebe ogledalom. Sakrivala je lice kad smo sjedili zajedno. “Što da me tvoji prijatelji pitaju?” često bi rekla. Ja bih je zagrlio, bez odgovora. Hodali smo zajedno, polako, s njezinim štakama, kroz kišu Zagreba i maglu Sarajeva. “Nikola, ja nisam više ona djevojka iz 2011. godine. Ti si slobodan. Nema me više, vidiš li?”

“Vidim što je ostalo, i to želim čuvati!” rekao sam. Možda sam povrijedio njene osjećaje tim riječima, jer suza joj je skliznula niz obraz gdje je koža bila još uvijek natečena i crvena. Moral sam da biram između ponekad bolne istine i lažne utjehe. Birali smo istinu.

Proljeće 2014. sabralo nas je još jednom, kad su s malo više optimizma doktori pripremili otpuštanje iz klinike. Bila je to prva noć nakon nesreće koju smo prespavali zajedno, stisnuti na starom kauču moje studentske sobe. Dogovorili smo se – vjenčanje će biti skromno. Ni haljina, ni velika svadba, samo mala fešta na vikendici kod Ante, uz gitaru i harmoniku, sa par naših najboljih i najbližih.

“Je l’ znaš da će svi gledati moje ožiljke i pričati?”

“Želim da gledaju, Sabina. Nek vide koga ja volim.”

Nakon svadbe krenuli su i drugi izazovi. Sebi smo obećali djecu, mada su doktori rekli da će biti teško. Prva trudnoća je završila spontanim pobačajem, ali Sabina se digla iz pepela svake tuge, kao feniks. Unatoč tome što je hodala sporije, bila je glasnija od ikad. Naučila me kako usprkos ožiljcima život vrijedi svakog truda. Drugo dijete, naš mali Milen, stigao je 2017. godine, a njegovu sestru Lanu dočekali smo godinu kasnije. Sjene iz prošlosti nisu nestale. Sabina je jecala noćima, plašeći se da će joj djeca postavljati pitanja o njezinom licu, o tome zašto mama ne može trčati i igrati nogomet, kao druge mame. Ponekad je umorni pogled kroz prozor bio najduža tišina između nas, ali i najveći dokaz borbe koju vodimo.

Porodica i prijatelji s vremenom su shvatili. Možda ne svi, ali većina nas je prihvatila s ljubavlju. Sjećam se, majka mi je prošlo ljeto, držeći Lanu u krilu, rekla: “Imaš najhrabriju ženu koju znam.” To je bila njezina tiha isprika.

Ponekad mi se čini da smo jači zbog svake nesreće, svakog pogleda sažaljenja, svakog grča boli. Cijenim svaku liniju na Sabininom licu, jer su to tragovi borbe, dokaza da smo živi i da volimo. Možda mi život nije dao glamur, ali dao mi je nešto što nitko drugi nema — pravu ljubav.

Zna li itko stvarno što može izdržati, dok ne dođe ona oluja koja sve mijenja? I što biste vi učinili, da ste na mom mjestu?