Sve sam dala najboljoj prijateljici, a ona mi je godinama krala iza leđa

“Znaš li ti uopće koliko mi značiš?” viknula sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog neplaćenih računa i praznih šalica kave. Ivana je sjedila preko puta mene, gledala me onim svojim poznatim, smirenim pogledom, kao da joj je svejedno što se moj svijet upravo raspada. “Ma daj, Ana, nemoj sad dramatizirati. Sve će biti u redu, uvijek je bilo, zar ne?”

Ali ovaj put nije bilo. Ovaj put sam znala da nešto nije u redu. Osjećala sam to mjesecima, ali nisam htjela priznati. Ivana je bila moja najbolja prijateljica još od osnovne škole u Osijeku. Dijelile smo sve – prve simpatije, prve cigarete skrivene iza škole, prve ljubavi i prve izdaje. Kad su moji roditelji prolazili kroz razvod, ona je bila ta koja me tješila, koja mi je donosila čokoladu i slala poruke usred noći: “Samo izdrži, Ana, ja sam tu.”

Zajedno smo upisale fakultet u Zagrebu, dijelile stan i snove. Ivana je uvijek bila ona koja je znala gdje je najbolja kava, gdje su najjeftinije cipele, kako se izvući iz svake neugodne situacije. Ja sam bila ona koja je uvijek imala nešto ušteđevine, koja je pazila na račune, koja je uvijek posuđivala novac kad bi Ivana ostala bez. “Vratit ću ti čim legne plaća, znaš da sam švorc do kraja mjeseca”, govorila bi, a ja bih samo kimnula glavom. Nikad nisam vodila evidenciju, nikad nisam brojala. Prijateljstvo je važnije od novca, zar ne?

Ali onda je došla ta zima, najgora u mom životu. Tata je završio u bolnici, mama je ostala bez posla, a ja sam radila dva posla da platim stanarinu i šaljem novac kući. Ivana je tada imala novog dečka, nekog Damira iz Dubrave, i sve je manje bila kod kuće. Kad bi došla, bila bi nervozna, kratka, stalno bi nešto tražila po mojim stvarima. “Gdje ti je ona smeđa torbica? Posudila bih je za večeras.” “Jesi vidjela moj parfem? Nema ga nigdje.”

Jedne večeri, dok sam slagala ormar, shvatila sam da mi fali nekoliko stvari. Prvo sam pomislila da sam ih negdje zametnula, ali onda sam se sjetila da ih je Ivana zadnja imala. Nije mi bilo jasno, ali nisam htjela vjerovati da bi mi ona to napravila. Pa to je Ivana, moja sestra po izboru, osoba kojoj sam povjerila sve svoje tajne.

Sve dok nisam pronašla poruke na njezinom laptopu, koji je ostavila otvoren dok je žurila na posao. Nisam htjela čitati, ali nešto me vuklo. Vidjela sam razgovor s Damirom: “Ma uzet ću joj još malo, ne kuži ona ništa. Ionako joj sve dajem nazad kad stignem.” “A što ako skuži?” pitao je on. “Ma neće, Ana je naivna, vjeruje svima.”

Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Sve mi je prošlo kroz glavu – sve one nestale stvari, novac koji nikad nije vraćen, izgovori, laži. Nisam mogla vjerovati. Sjela sam na pod, stisnula šake i plakala kao dijete. Kako je mogla? Kako sam ja mogla biti toliko slijepa?

Sljedećih dana sam promatrala Ivanu drugačijim očima. Svaki njezin osmijeh, svaka šala, svaki zagrljaj – sve mi je djelovalo lažno. Počela sam brojati novac, skrivati stvari, zaključavati sobu. Ivana je primijetila da nešto nije u redu. “Što ti je, Ana? Jesi ljuta na mene?”

“Ne, samo sam umorna”, slagala sam. Nisam imala snage za sukob. Nisam znala kako joj reći da znam. Nisam znala kako oprostiti, a nisam znala ni kako otići.

Sve se promijenilo kad sam izgubila posao. Poslala sam stotine molbi, ali ništa. Novca više nije bilo, a mama je plakala svaki put kad bih je nazvala. Ivana je tada nestala. Nije se javljala na poruke, nije dolazila kući. Kad sam je napokon uhvatila, bila je hladna i kratka. “Sorry, imam svojih problema. Ne mogu sad slušati tvoje drame.”

Tada sam pukla. Vikala sam, plakala, bacala joj stvari. “Kako si mogla? Sve sam ti dala! Sve! A ti si me izdavala godinama!” Ona je samo slegnula ramenima. “Nisi ti jedina koja ima probleme. Svi se snalazimo kako znamo.”

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Preselila sam se kod tete u Sesvete, počela raditi u pekari, skupljati komadiće svog života. Ivana je nestala iz mog života, ali rana je ostala. Svaki put kad bih upoznala nekog novog, pitala bih se – mogu li opet vjerovati? Jesam li ja kriva što sam bila toliko naivna?

Danas, kad sjedim sama u malom stanu i gledam stare slike, pitam se – što je važnije, prijateljstvo ili povjerenje? Može li jedno bez drugog? I jesam li ja stvarno bila naivna, ili samo previše vjerovala u ljude?