Silvestrovska noć: Kad ljubav i vlastiti snovi postanu suparnici
“Ne, Amar, ne možeš dovesti još troje! Pa nismo u klubu, čovječe!” Martinov glas odjekivao je kroz stan, oštar i nestrpljiv. Stajala sam kraj štednjaka, pokušavajući umiriti ruke dok sam rezala sir za kanapee. Svaki njegov povik bio je kao udarac u prsa. Pogledala sam kroz prozor, vani je već padao prvi snijeg, a ja sam osjećala kako mi se u grudima gomila oluja.
“Ma, pusti ih, neka dođu svi! Bit će ludnica!” Martin je spustio mobitel na stol i pogledao me s onim svojim osmijehom, kao da je sve ovo samo igra. “Ajde, Ana, opusti se, jednom se živi.”
“Jednom se živi, ali ja bih voljela da taj jedan put ne završim s migrenom i suzama u ponoć,” promrmljala sam, više za sebe nego za njega. Ali on je čuo. Uvijek je čuo kad nisam bila sretna, ali nikad nije znao što s tim.
“Opet ti i tvoje drame. Pa to je samo Nova godina!”
“Samo Nova godina?” osjetila sam kako mi glas podrhtava. “Za mene je to večer kad želim biti s tobom, kad želim mir, kad želim da se pogledamo i znamo da smo zajedno preživjeli još jednu godinu. Ne želim dvadeset ljudi u našem stanu, ne želim galamu, ne želim da mi netko povrati po tepihu koji sam birala mjesecima.”
Martin je slegnuo ramenima, kao da sam ja ta koja komplicira. “Ti si uvijek bila introvert, Ana. Ali ja… Ja volim ljude, volim zabavu. Zar nije kompromis da barem jednom napravimo nešto po mom?”
Zastala sam, nož mi je ostao u zraku. Kompromis. Ta riječ je bila kao kamen u mom želucu. Koliko puta sam već pristala na njegove želje? Koliko puta sam odustala od svojih snova, samo da bi on bio sretan?
Sjetila sam se prošlog ljeta, kad smo išli na more s njegovim društvom. Ja sam željela mali apartman u Makarskoj, miris borova, jutarnje kave na balkonu. Završili smo u apartmanu s još četvero ljudi, svaku noć tulum, svako jutro glavobolja. Sjetila sam se i Božića, kad sam htjela provesti dan s mamom i tatom, ali Martin je inzistirao da idemo kod njegovih jer “njegova mama pravi najbolju sarmu”. I opet sam šutjela, opet sam pristala.
“Ana, ne možeš uvijek biti protiv svega što ja želim,” rekao je tiše, kao da mu je žao. “Zar ne vidiš da se trudim?”
“Trudiš se?” nasmijala sam se, ali to nije bio smijeh, više jecaj. “Trudiš se tako da svaki put pobijediš? Da svaki put bude po tvom?”
Martin je šutio. Pogledao je u pod, a ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči. Nisam željela plakati, ne večeras, ne pred njim. Ali nisam mogla zaustaviti.
“Znaš, nekad se pitam gdje sam ja nestala u svemu ovome,” prošaptala sam. “Gdje su moji snovi, moje želje? Jesam li ja samo tvoja sjena?”
Martin je prišao, pokušao me zagrliti, ali ja sam se odmaknula. “Ne mogu, Martin. Ne večeras.”
Otišla sam u spavaću sobu, zatvorila vrata i sjela na krevet. U tišini sam slušala kako u dnevnom boravku tipka poruke, vjerojatno potvrđuje dolazak još ljudi. Osjećala sam se kao gost u vlastitom životu.
Sjetila sam se djetinjstva u Sarajevu, kad smo mama i ja svake Nove godine gledale vatromet s prozora. Nikad nismo slavile s puno ljudi, ali uvijek je bilo toplo, uvijek smo bile zajedno. Sjetila sam se kako mi je tata, kad sam imala deset godina, rekao: “Ana, uvijek budi svoja. Nikad ne daj da te netko promijeni.” A ja sam, eto, odrasla i pustila da me netko oblikuje po svojoj mjeri.
Telefon mi je zazvonio. Bila je to moja sestra, Ivana. “Hej, Ana, što radiš?”
“Ništa… Pripremam se za invaziju,” pokušala sam se našaliti, ali glas mi je bio slomljen.
“Opet Martin?”
“Opet Martin.”
Ivana je uzdahnula. “Znaš, uvijek možeš doći kod mene. Bit ćemo samo ja, Dino i klinci. Mir, topli čaj, društvene igre. Nema buke, nema stresa.”
Osjetila sam kako mi srce poskočilo. Pomisao da pobjegnem, da provedem večer s nekim tko me razumije, bila je primamljiva. Ali znala sam da ne mogu. Nisam bila spremna na taj korak. Još uvijek sam voljela Martina, još uvijek sam se nadala da će me čuti.
“Hvala ti, Ivana. Možda… Možda sljedeće godine.”
Spustila sam slušalicu i legla na krevet. Gledala sam u strop, brojala pukotine na žbuci. Pitala sam se koliko još puta mogu pristati na nešto što ne želim, a da ne izgubim samu sebe.
Sat vremena kasnije, vratila sam se u kuhinju. Martin je već postavljao čaše, smijao se nekoj poruci. Pogledao me i rekao: “Bit će super, vidjet ćeš. Samo se opusti.”
Nisam odgovorila. Počela sam slagati kanapee na pladanj, automatski, bez osjećaja. Gosti su počeli dolaziti oko devet. Stan se brzo napunio smijehom, glasnom muzikom, mirisom alkohola i parfema. Netko je donio gitaru, netko je već bio pijan. Ja sam sjedila u kutu, gledala ih i osjećala se kao duh.
U ponoć, dok su svi vikali “Sretna Nova!”, Martin me poljubio. Njegove usne bile su hladne, a ja sam osjećala samo prazninu. Gledala sam kroz prozor vatromet nad Zagrebom i pitala se: gdje sam ja u svemu ovome?
Kad su gosti otišli, stan je bio u kaosu. Martin je bio sretan, pjevušio je dok je skupljao čaše. Ja sam sjedila na podu, među mrvicama i razbijenim čašama, i plakala.
“Ana, što ti je?” pitao je, zbunjen.
“Ništa, Martin. Samo… Samo sam umorna.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila, o svemu što sam dala. Pitala sam se koliko još mogu izdržati. Pitala sam se gdje završava kompromis, a gdje počinje izdaja same sebe.
Možda je ljubav baš to – stalna borba između onoga što želimo i onoga što smo spremni dati. Ali što ako na kraju ostanemo prazni, jer smo sve dali, a ništa nismo zadržali za sebe?
I evo, pitam vas: jeste li se ikad osjećali izgubljeno u vlastitoj vezi? Koliko ste puta pristali na nešto što niste željeli, samo da bi netko drugi bio sretan? Je li to ljubav ili samo strah od samoće?