Kad sam s djecom otišla kod svojih, moj muž je tek tad shvatio da je izgubio i živu obitelj dok je spašavao bratovu
“Opet ideš tamo?”
Pitala sam ga to stojeći kraj sudopera, s mokrim rukama i dječjim tanjurima u pjenušavoj vodi. Nije me ni pogledao kako treba. Samo je navlačio jaknu i tražio ključeve od auta po komodi.
“Moram, Mirela. Danas joj ističe rok za one papire oko mirovine i dječjeg doplatka. Tko će ako neću ja?”
To njegovo “moram” počelo mi je odzvanjati u glavi gore od crkvenih zvona nedjeljom. Nakon što mu je brat Davor poginuo na cesti kod Žepča, moj muž Alen kao da je prestao živjeti ovdje s nama. Tijelo mu je bilo u kući, ali sve ostalo bilo je kod njegove šogorice Sanje i njihove djece.
U početku nisam rekla ni riječ. Kako bih? Svi smo plakali. Sahrana, sedmine, ljudi ulaze, izlaze, nose kave, pite, šapuću po hodniku. Davor je bio mlađi od Alena dvije godine. Odrasli su zajedno u istoj sobi, dijelili tenisice, tukli se i mirili. Kad je umro, nešto je u Alenu puklo.
Rekla sam sebi: proći će. Tuga radi svoje.
Ali nije prošlo.
Počelo je s papirima. Odlazak u općinu, pa u mirovinsko, pa kod javnog bilježnika zbog ostavine. Onda je krenuo voziti Sanjinu djecu na trening, na engleski, kod zubara. Subotom joj je popravljao slavine, nosio drva njenim roditeljima, išao u kupovinu. Znao je izletjeti usred našeg ručka jer je “malom Tariku opet temperatura” ili jer “Sanja ne zna kako ispuniti onaj obrazac”.
Naš sin Luka je jednom stajao u dresu na vratima i pitao ga:
“Tata, zar nećeš na moju utakmicu?”
Alen je kleknuo, pomilovao ga po glavi i rekao:
“Ne mogu danas, sine. Obećavam drugi put.”
Drugi put nije došao ni tad. Ni poslije.
Naša kći Ema je prestala i pitati.
To me boljelo više od svađe.
Jedne večeri čekala sam ga do pola jedanaest. Grah se odavno ohladio. Djeca zaspala na kauču. Kad je ušao, nosio je kesu iz ljekarne i dvije vrećice iz Konzuma.
“Kod nas nema kruha,” rekla sam tiho.
Spustio je stvari i tek tad skužio što je rekao moj glas.
“Mirela, nemoj sad. Stvarno nemoj. Sanja je sama s dvoje djece.”
“A ja sam što? Susjeda?” izletjelo mi je.
On je uzdahnuo, onako teško, kao da sam ga iznevjerila.
“Ne možeš se uspoređivati s njom. Njoj je muž mrtav.”
Nikad neću zaboraviti tu rečenicu.
Kao da meni muž nije nestao, samo što ga nitko nije pokopao.
Nekoliko dana poslije našla sam račun iz prodavnice građevinskog materijala. Kupio je boju, silikon, neke daske. Nama je u kupatilu mjesecima stajao odvaljen ormarić. Kad sam ga pitala za račun, rekao je:
“Sanjinoj djeci se raspao krevet. Šta sam trebao, pustiti ih tako?”
“A našoj djeci se raspada otac,” rekla sam.
Prvi put me pogledao ravno u oči. U tom pogledu nije bila samo ljutnja. Bila je i neka čudna sumnja.
“Šta ti zapravo insinuiraš?”
Zaledila sam se.
Jer, da, i meni je to počelo prolaziti kroz glavu. Ne zato što sam htjela praviti sapunicu od nesreće, nego zato što nijedna normalna žena ne može mjesecima gledati muža kako za drugu kuću živi, a da joj se u stomaku ne napravi čvor.
“Insinuiram da nas nemaš više,” rekla sam.
On je zalupio vratima dnevne. Djeca su se probudila.
Te noći nismo pričali.
Narednih tjedana bilo je još gore. Njegova majka me nazvala i rekla da trebam imati “više srca”. Da je Sanja mlada udovica i da obitelj mora držati zajedno. Lako je govoriti kad ti navečer legneš mirna, a moja djeca broje koliko puta je tata opet izostao.
Kad je zaboravio Emin školski nastup, nešto se u meni slomilo. Stajala je na pozornici u bijeloj košuljici, tražila ga pogledom, a pored mene prazna stolica. Poslao je poruku tek kasnije: “Izvini, odužilo se kod bilježnika.”
Kod bilježnika. Naravno.
Te večeri sam došla kući, otvorila ormar i počela pakirati stvari. Ema je šutke slagala svoje bojice. Luka je pitao:
“Idemo kod djeda i bake?”
Samo sam klimnula jer da sam progovorila, raspala bih se.
Kad je Alen došao, koferi su već bili kraj vrata.
“Šta je ovo?” pitao je, blijed.
“Ovo je ono što si mjesecima birao, a da to nisi htio priznati. Mi idemo kod mojih.”
“Mirela, nemoj praviti cirkus pred djecom.”
“Cirkus? Alene, ti živiš drugi život i dolaziš ovdje prespavati. Ja više neću glumiti da je to normalno.”
Prvi put je zašutio. Baš zašutio. Nije se branio, nije vikao. Samo je sjeo na stolicu i spustio glavu u ruke.
“Ne znam kako sve postići,” rekao je nakon dugo vremena. “Kad pogledam Davorovu djecu, imam osjećaj da njega izdajem ako ne uskočim. A kad vas pogledam… znam da izdajem vas.”
To je bilo prvi put da sam iz njegovih usta čula istinu, bez opravdanja.
Kod mojih sam s djecom već treći tjedan. Zove svaki dan. Dolazi po njih, vodi ih na sladoled, sjedi s Lukom nad zadaćom, bio je i na Eminom treningu. Kaže da je sa Sanjom razgovarao, da će uključiti i druge iz obitelji, da više ne može sam nositi sve. Vjerujem da pokušava. Ali rana ne zarasta zato što je netko konačno priznao da postoji.
Najviše me boli što ga nisam izgubila odjednom, nego malo po malo. Na sitnice. Na propuštene ručkove, tišine, prazne stolice i one njegove rečenice “samo da još ovo riješim”.
Možda ćemo se vratiti. Možda i nećemo. Ali jedno znam: nije dovoljno biti dobar čovjek prema svima drugima ako kod kuće ostavljaš pustoš.
Recite mi iskreno, može li se brak vratiti kad jednom shvatiš da si u vlastitoj kući postao višak?
I koliko dugo tuga smije biti izgovor da zanemariš one koji su još živi?