Moj muž me uspoređuje s drugima, a ne vidi koliko se trudim za našu obitelj

“Jesam li ti ja Nina?!” viknem, pa mi glas zadrhti dok držim krpu u ruci, a šerpu s grahom koji je zagorio stavljam sa šporeta. Damir mi baci pogled i slegne ramenima, pa reče poluglasno, gotovo prezrivo: “Nisam ništa rekao, ali vidiš kod njih… Kod Nini, sve miriše, sve blista, ručak na stolu u pet, a kod nas…” Ne kaže ništa dalje, ali zna on da meni svaka neizgovorena riječ zapne u grlu, guši me i ostavlja onaj gorak osjećaj da nisam dovoljno dobra ni za njega, ni za ovo dijete, ni za ovu kuću.

Ja, Ivana, imam trideset četiri godine, radim u banci osam sati dnevno, a potom jurcam da pokupim Lanu iz škole, trčim po prodavnici, pa kroz promet i gužvu sarajevskih ulica stignem kući i nastojim skupiti još snage da se barem nasmiješim kad Lana pita može li gledati crtiće. Damir uglavnom sjedi na kauču i tipka po mobitelu. Iako radi kao komercijalista, često se žali na umor, pa nakon posla ode s Adnanom na pivo, a meni donese samo nove usporedbe.

“Nina peče svoju pitu svaki četvrtak, zamisli, razvlači jufku rukama, ne kupuje onu smrznutu. I uvijek sve stigne, i oko djece, i da Adnanu složi sendviče za posao. Koliko si ti puta za mene napravila sendviče?” pitao je jednom dok je odmotavao burek iz pekare.

A ja sam šutjela. Jer, šta da kažem? Da sam zadnji put uopće uspjela skuhati bilo što prije nekoliko dana, kad me šefica zamolila da ostanem duže u banci, ali nisam mogla odbiti? Da me boli kad Lana pita gdje je tata, a ja joj izmišljam da ima neki sastanak, samo da ne vidi suze u mojim očima? Da sam toliko umorna, premorena, da više ne znam ni što je to biti sretna žena, a kamoli sretna majka?

Taj večeri, kad sam još jednom zagorila grah jer nisam stigla ni presvući kaput, Lana mi je prišla, zagrlila me i šaptala: “Mama, meni je tvoj ručak najukusniji na svijetu.” Poljubila sam je u kosu, a suze su mi se slijevale niz obraze i klizile po slanini koju sam rezala za jaja. Nisam imala snage prilagoditi se Damirovim idealima, iako sam ga nekada voljela toliko da su mi dlanovi podrhtavali kad bih ga samo pogledala.

Priznajem, bila sam ljubomorna na tu Ninu, koju zapravo nisam ni poznavala pravo. Jedino što sam znala bilo je ono što je Damir donosio s tih njihovih prijateljskih druženja, podgrijano ogovaranje u limenci piva. Neki dan smo kod njih bili na večeri. Sve je blistalo, Nina nas je dočekala na vratima, a kuća je mirisala na pitu. Ali kad sam je pogledala u oči, one nisu sjale. Skrivala je tamni krug ispod lijevog oka puderom i krivo se osmjehnula kad je Adnan povisio ton jer je zaboravila donijeti salatu. Damir to nije primijetio. On je kao omađijan posmatrao Adnana i Ninu, njihovu djecu i uredno posložene tanjire.

Kod nas je uvijek sve bilo na brzinu, ali ispunjeno smijehom. Bar je tako bilo nekad. Kako je vrijeme prolazilo i problemi se nagomilavali, Damir je sve više gledao van naše kuće — kroz prozor u tuđe prozore, zamišljajući da drugi imaju bolje, ljepše, mirnije. Nije vidio naše borbe, naše žrtve, ni moje suze skrivene pred Lanom. Svaki put kad bi me usporedio s drugom ženom, osjećala sam se manje vrijednom. Pitala sam se gdje sam nestala ona Ivana koja je voljela život, koja je vjerovala u nas, makar nismo imali skupe zavjese ni pitu svaku sedmicu.

“Ivana, možda da se više potrudiš… Znaš, nije sve ni u poslu, kuća je ipak tvoja odgovornost,” rekao je neki dan i odnio lonac s juhom na balkon da se hladi. Zanijemila sam. ”Ti ćeš meni reći da je kuća moja odgovornost?” viknuh, ali on je već bio na mobitelu, ni ne trudeći se sakriti dosadu u glasu. Otišla sam u sobu, sjela na rub kreveta i po prvi put te večeri pustila da me tuga preplavi. Prisjetila sam se svog rano preminulog oca i majke koja nikada nije znala reći ‘volim te’, a opet bih svaki put osjetila to u njenom zagrljaju dok mi šapće da moram uvijek biti jaka. I sada, kad mi je to najpotrebnije, nisam znala kako biti jaka.

Pokušavala sam razgovarati s Damirom. Nekad bih rekla, možda ironično: “Možda bi se i ti mogao jednog dana prenijeti i napraviti ono što Nina ne može?” Ništa. Samo tišina; njegov pogled kroz mene, kao da sam prozirna. Ironija je bila golema — toliko žudi za savršenstvom, da ne vidi koliko smo nesavršeni i koliko je ljepote baš u toj nesavršenosti.

Jednog vikenda, sjela sam s Lanom na balkon. Slušali smo cvrčke kako pjevaju u rano ljetno veče. Pomislila sam koliko brzo rastu djeca, kako će Lana, možda već iduće ljeto, više voljeti šetnje s prijateljicama nego večeri provedene sa mnom. I odjednom, sav moj trud, svako jaje ispečeno na brzinu, svaki zagorjeli grah, svaki njezin osmijeh, učinili su mi se važnijima od svih usporedbi.

Roditelji iz Bosne i Hrvatske, jeste li se i vi ikad našli u situaciji da vas partner uspoređuje s nekim drugim? Kako ste vi pronalazili snagu da ne izgubite sebe među svim tuđim očekivanjima i idealima? Je li sreća zaista u savršenoj piti i besprijekornim tanjirima ili u nesavršenim zagrljajima kraj onih koji nas vole i kad sve zagori?